sjemenište > duhovno zvanje

Narav duhovnog zvanja

Svi smo mi dolaskom na ovaj svijet pozvani od Nebeskoga Oca raditi na izgrađivanju nebeskoga kraljevstva ovdje na zemlji. Svatko na svoj način odgovara Bogu na taj poziv u svome staležu i prema darovima i sposobnostima koje je od Boga primio. Međutim, Božji se pogled posebno zaustavlja na ovome ili onome, na isti način kako se zaustavio na prvim učenicima:

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
(Mk 1, 16-20).

U Isusu Kristu svi vjernici čine sveto i kraljevsko svećeništvo i po njemu prinose duhovne žrtve Bogu. Dakle, svaki ud ima učešća u poslanju cijelog Tijela. Sv. Pavao veli da "svi udovi nemaju iste službe" (Rim 12, 4). Sam Gospodin je postavio neke da budu službenici, da u društvu vjernika posjeduju svetu vlast reda da prikazuju žrtvu i da opraštaju grijehe te da za ljude javno obavljaju svećeničku službu u Kristovo ime. Isus je poslao apostole naviještati Radosnu vijest, oni biskupe, a zadatak njihove službe je u nižem stupnju predan prezbiterima.

Sakramenat reda

Sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjernika, neizbrisivim biljegom kojim se označuju, postavljaju se za posvećene službenike koji se naime posvećuju i određuju da, svatko prema svome stupnju, vršeći u osobi Krista glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod. Sveti red ima tri stupnja:

- đakonat
- prezbiterat (svećeništvo)
- episkopat (biskupstvo)

Podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige. Podjeljivanje vrši posvećeni biskup, a u slučaju ređenja kandidata za biskupstvo uz glavnog reditelja barem još dvojca sureditelja.

Tko je đakon?

U Novom Zavjetu spominje se služba đakona (grč. diakoneín = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3, 8sl.). Nekom vrstom njihovim prethodnika možemo smatrati onu sedmoricu muževa koje je, prema izvješću Dj 6, 1-6, jeruzalemska zajednica izabrala, a apostoli ih po molitvi i polaganju ruku postavili sebi za pomoćnike. Iako im je prva bila "služba kod stolova", dakle određena socijalno-karitativna zadaća, vrlo brzo vidimo tu sedmoricu i u službi naviještanja, obraćanja sve do krštavanja (Stjepan, Filip).

Dok istočne Crkve sve do danas poznaju đakonat kao stalnu doživotnu službu, na zapadu je još od ranog srednjeg vijeka poznat tek kao prijelazni stupanj na putu do prezbiterata. Netko je bivao đakon, ne da bi to ostao, nego da bi mogao postati prezbiter. Tridentski sabor (1545-1563) pokušao je uvesti stalni đakonat, ali se taj zaključak nije proveo. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako saborski dokument Lumen gentium 29 određuje ponajprije zadaće đakona:

Služba je đakona, kako mu odredi nadležna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa; posvećeni su dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja...

Stalni đakonat mogu izabrati bio oženjeni muškarci bilo neoženjeni. Oženjenim muškarcima zrele dobi (ne ispod 35 godina) đakonat se može podijeliti uz pristanak rimskog biskupa. Isti pristanak daje se i neoženjenim muškarcima, međutim, njih veže obveza celibata kroz cijeli život.

Kandidati za prezbiterat preuzimaju s đakonatom i obvezu moljenja časoslova, dok se stalnim đakonima stavlja kao vrlo prikladno na srce moliti dnevno dio časoslova koje odredi biskupska konferencija.

Tko je svećenik?

Svećenik je "alter Christus - drugi Krist", jer u ime Kristovo radi prema riječi: "Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20, 21).
Svećenik je sluga Kristov: dakle kao oruđe božanskog Otkupitelja, da bi mogao kroz vremena vršiti njegovo divno djelo.

Svećeničko zvanje je otajstvo. To je otajstvo "čudesne razmjene" - admirabile commercium - između Boga i čovjeka. Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe.

Svrha prezbiterskog služenja je po riječima sv. Augustina (De civitate Dei) da "se cijeli otkupljeni grad, to jest skup i društvo svetih, prikaže Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i samog sebe u svojoj Muci prikazao za nas da mognemo biti tijelo tako uzvišene Glave".

U Poslanici Hebrejima (5, 1-4) govori se o položaju svećenika: "Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron."

Svećenik, za razliku od đakona, može dijeliti sakramenat pomirenja (ispovjed), bolesničko pomazanje, sakramenat potvrde (uz poseban biskupov dopust) i voditi sv. misu odn. posvećivati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu.

Tko je biskup?

Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu. Služba predstojnika (grč. proistamenoi) koja se susreće u prvim osnovanim zajednicama od sv. Pavla (1 Sol 5, 12) javlja se kasnije u izgrađenim židovsko-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (présbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2), a u pogansko-kršćanskim zajednicama kao episkopi (grč. epískopos: Fil 1, 1). Već u Dj 20, 17-30 ova se služba naziva "pastirskom službom".

U dokumentu Lumen gentium 21 stoji da se po biskupskom ređenju prenosi "punina" sakramenta reda i da "biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da djeluju u njegovo ime".

Biskupu je vlastito podijeljivanje sakramenta sv. potvrde i ređenje kandidata za đakonat i prezbiterat.

- Neka praktična pitanja -

Tko može biti zaređen?

Najprije to mora biti krštena osoba. Nadalje, samo muškarac može biti primatelj reda. No, u posljednje vrijeme puno se raspravljalo o mogućnosti ređenju žena. Na ta pitanje je odgovorio Haye van der Meer SJ u svom djelu "Svećeništvo žena?". On je tamo odbacio zahtjev žena i naglasio da Krist i apostoli u postavljanju svećenika i đakona nisu napravili nikakav propust.
Pavao VI 1975. godine je rekao pred Komitetom za Međunarodnu godinu žene: "Premda žene nisu primile poziv na apostolat kao Dvanaestorica i stoga kao zaređeni službenici, ipak su pozvane da slijede Krista kao učenice i suradnice...Ne možemo promijeniti držanje našeg Gospodina niti njegov poziv ženama". Jedan je teolog rekao u svezi ove teme: "Tek pravi uvid vjere mogao bi se usuditi da promijeni dvotisućgodišnju predaju u svezi kandidata za ređenje."
Za ređenje je još traži prikladna dob i to ona dob u kojoj će kandidat imati potrebnu slobodu i svjesnu nakanu.

Tko nije za svećenika?

- onaj koga su prisilili roditelji da odabere svećenički stalež, da dođe do vremenitih koristi i udobnosti, što ih predviđa i kojima se nada
- tko se obično ogrešuje o poslušnost i stegu
- tko je malo sklon molitvi
- onaj koji ne pokazuje dovoljno ljubavi za rad i spasenje duša
- tko osobito naginje na putenost i nije pokazao dugim iskustvom da je podoban nadvladati je
- tko nije sposoban za studij

Što se traži od pozvanoga?

1. Strpljivo otkrivanje, upoznavanje i prihvaćanje samoga sebe kakav stvarno jesam, ponavljano odvažno i srčano zalaganje da iz toga ostvarim optimum.
2. Nadilaženje samoga sebe, nadvladavanje sebeljublja i zatvorenosti u svoje interese. Otvorenost prema drugom i Drugom..
3. Cijelog života biti spreman vježbati volju da vlastite snage, potrebe i želje međusobno uskladim i uredim…
4. Davati u životu prednost duhovnom pred materijalnim.
5. Biti u stanju da izdržim napetost između težnje za samostojnošću i nužnim prilagođavanjem zadaćama vjerničkog života i Crkve.
6. S jedne strane razvijati sposobnost razlikovanja, kritičnosti i zdrave distanciranosti prema sebi i drugima; s druge strane jačati sposobnost povjerenja, pouzdanja i identifikacije s osobama, poslanjem, vrednotama.
7. Sposobnost samokritičkog promatranja, usmjeravanja, "samoodgoja"; iskreno, prostodušno i nepristrano vrednovanje vlastitih motivacija i ponašanja.

Redovničko zvanje

Što je to redovničko zvanje? Koliko ima redova u Crkvi? dalje...

nazad