prilozi > Aleksa Kokić

Biografija - Pjesme

Aleksa Kokić - svećenik i pjesnik

Biografija

Aleksa Kokić rođen je u Subotici 14. 10. 1913. godine. Nakon osnovne škole, upisuje se u građansku školu. Po njenom završetku nastavlja peti razred u subotičkoj gimnaziji. U ovom razdoblju poželi postati svećenik i postaje kandidat Bačke biskupije. Šesti razred provodi u Travniku, u isusovačkoj gimnaziji gdje i maturira. Iza mature odlazi u Zagreb na studij. Za svećenika je zaređen 1937. godine po rukama biskupa Lajče Budanovića. Nakon ređenja bio je kapelan jednu godinu u Subotici u župi sv. Roka. Potom odlazi u Zagreb gdje se upisuje na studij slavistike, jer je biskup Budanović trebao profesore na budućoj katoličkoj gimnaziji u Subotici koju je htio otvoriti 1941. godine. Godinu dana prije diplomskog ispita, Aleksa mora obaviti građansku dužnost te odlazi u vojsku u mjesto Cetinje gdje je nakon 10 dana preminuo.
Aleksa je bio svećenik srcem i dušom; pun oduševljenja i svetog žara u radu oko spašavanja ljudskih duša. Od prvog dana sjemenišnog života, pa sve do svoje prerane smrti u vijek je pred njim blistala u svojoj neokaljanoj čistoći i ljepoti samo ova idealna strana svećeničkog života. To je ne jednom, ne samo riječima nego i djelom jasno pokazao.

Tiskana djela:
Klasovi pjevaju, Zagreb 1936.
Zvona tihe radosti, Zagreb 1938.
A. Kokić i Marko Čović, Bunjevci i Šokci, Zagreb, 1939.
A. Kokić, Slikovnica kršćanskog nauka. Pomoćna knjižica za I razred osnovnih škola. Zagreb, 1939.
Uz pjesme, pisao je i pripovijesti, prevodio je je djela književnosti sa više jezika, surađivao je u mnogim časopisima pišući pjesme, eseje, književne prikaze i kritike, napisao je i nekoliko kazališnih komada

Pjesme

O kako je danas netko sretan

U moru svjetla sjaju se svetački kipovi,
svečano orgulje bruje baroknom katedralom.
U klupama ustaju starci radoznali,
u svetište ide povorka u bjelini
na čelu s križem i dječicom malom.

O kako su danas nečije oči sretne…
U njima se odrazuju dugi kraljevski ljiljani,
u njima se smije čežnja jedne mladosti,
u njima se zrcali Hostija nježna i anđeli
oko oltara sabrani.

O kako je danas nečije srce sretno…
U njemu su danas procvale najljepše ruže,
tragovi rana prekriti su radosti sagom;
danas će to srce i Jaganjac bijeli
u ljubavi žarkoj da se vječno združe.

O kako je nekom duša draži puna…
I kako su nekom danas ruke sretne,
jer gle, Isusu dobri uzima ih k sebi
i kroz pjesmu vodi tamo, gdje su staze
od Ljubavi zraka obasjane, cvjetne…

Radost mladog srca

Uzdrhtalo srce mi mlado, zasjale živo su oči,
dušom se razlila mojom beskrajna sreća i radost,
spoznao kada sam jedne zvjezdane jesenske noći,
da zoveš, Isuse, mene i tražiš svu moju mladost.

Ni riječi mogao nisam prozborit od velika ganuća,
u duhu gledo sam Tvoje oči plavetne, svete,
koje su toplo me zvale i ja sam sve do svanuća
od sreće nenadne svoje plakao kao dijete…

Od te zvjezdane noći nisam Te tražio više,
u srcu jer sam Te svojem zauvijek, Isuse, skrio,
a dani života moga tekli su mirnije, tiše,
Tvojim hodajuć putem ja sam sve sretniji bio.

Za Tvojim visinama čeznuće u meni raslo sve jače
i dok sam Tebi bijedni darovo život svoj goli,
Ti duši mojoj nisi nikada dao da plače,
nego da Tebe samo sve više i više voli.

Uzdrhtalo srce mi mlado, zasjale živo su oči,
dušom se razlila mojom beskrajna sreća i radost,
spoznao kada sam jedne zvjezdane jesenske noći,
da zoveš, Isuse, mene i tražiš svu moju mladost.

Dok se Hostija dizala

Slijedećeg ja sam jutra, kada se Hostija dizala
obećao vječnu čistoću i vjernost Tvojim očima
i dok se licem mojim sjajna suza klizala,
srce mi šaptalo s Tobom, da sreća moja počima.

U grudima kad sam Te mladim toga jutra nosio
ništa Te drugo, Isuse, ja nisam tada molio,
nego sam srcem blaženim vruće i mnogo prosio,
da uvijek živim tako, da bi me što više volio.

Da budem ko pjesme glasne, koje se Tebi orile,
da budem ko cvijeće sitno, koje je Tebe kružilo,
da budem ko svijeće bijele, koje su Tebi gorile,
sve moje i samo Tebi uvijek da bi služilo.

Presretnog toga jutra, kada se Hostija dizala,
obećao vječnu čistoću i vjernost Tvojim očima
i dok se licem mojim sjajna suza klizala,
srce mi šaptalo s Tobom, da sreća moja počima.

Zavolio sam krasotu Tvog doma

Ko otac dobri poveo si mene
prema visinama svijetlim
i srce moje očarao mlado
ljepotama svojim,
ko mati nježna blagošću me vodiš,
da se ja ići
za Tobom ne bojim…

Krasotu sam Tvojeg zavolio doma,
koji služi Tvojoj dobroti i slavi
i sada čekam da sluga Tvoj vjerni
na mene ruke
posvećene stavi.

Pa da Tebe, Janje, u rukama nosim,
da Tebi dadem
dušu, srce cijelo
i ništa više neće trebat meni,
jer sreća moja bit će Tebe imat,
i radost moja bit će Tebe služit,
a sva ljubav moja
bit će Tvoje Tijelo.

Kad sam za Tobom pošao

Isus dragi,
dd presretnog dana,
kad sam se u sjenu Tvoga križa skrio,
od dana kada srce Te zavoljelo
prvi put ono
strašno me zaboljelo,
prvi put tužan i slomljen sam bio…

Vidio sam suzu u oku svog oca,
čuo sam braću
natrag su me zvali,
čuo sam majku kako plačuć moli,
čuo sam kako brat me zvao mali…
Plač i jecaj njihov kidali mi srce
i tog sam dana osjetio kako me
srce boli.

U dušu moju uvukla se tuga
i tog sam dana
osjetio kako je teško
napustit iz mladosti druga
i ognjište toplo
ostaviti svoje.

Ipak sam, Isuse, pošao za Tobom
i pustio srce,
neka bolno lupa
i neka suza lice rosu,
jer ja sam znao tko za tobom stupa,
mora da ispije i najgorču čašu
i križ svoj
kao Ti da nosi…

Otkako sam ognjište napustio svoje,
ostavio sama iz mladosti druga,
i kako srce
Tebe je zavoljelo,
prvi put onda strašno me zaboljelo,
prvi put u njeg
uvukla se tuga.

Tiha adoracija

Svesilni,
dobrota Tvoja ganula me mlada,
od beskrajne sreće i radosti svete
pred Tobom klečim sav zbunjen
i plačem
na krilu majke ko što plače dijete,
kad mu se ona
iz daleka vrati.

Pred Tobom klečim i očima suznim
pitam Te,
Svesilni, otkuda meni
za slugu svoga da uzimaš mene,
koji sam sličan nemirnoj sjeni,
na rukama slabim da nosit mogu
to čisto, nebesko, nevino Janje,
Svesilni, otkud to meni?

Rukama svojim slabim i ljudskim
da nosit mogu
nebesko Janje, koje sve je sveto,
koga samo čista, topla srca kruže,
pred kojim sunce i zvijezde se gube,
kog za ljubav žarku mole i prose
i ponizno služe
sve veličine…
Zar to Janje sveto da ruke moje nose?

Svesilni,
ja dršćem od radosti i sreće,
jer znadem da me beskrajno ljubiš
i znadem da ćeš
darovat meni i tu svetu radost,
da ruke moje budu snažne, čiste,
da nosit mogu
to nevino Janje
kome sam davno dao svoju mladost.

Za Tobom čeznem

Za Tobom živo čezne srce mi mlado i vrelo,
radošću velikom žudim za onim presretnim danom,
kada ću njivama ravnim poći u tiho selo,
duše vodit Tebi i hranit ih vječnom Manom.

Ljudima poći ću našim koji po poljima rade
i dokle oni radom dobrotu Tvoju hvale,
ja ću u srca bijedna ulijevat ljubavi, nade
povesti Tebi ću bolne, prezrene, jadne, male.

I svu ću dječicu malu skupiti iz našeg sela,
njihovo rumeno lice svježinom zdravlja puca,
otvorit duše ću čiste i srca njihova vrela,
da žila njihova svaka samo za Tebe kuca.

U crkvi seoskoj maloj riječi ću Tvoje sijati,
da mir i radost sveta u svako srce se vrate,
toplinom ljubavi Tvoje klonule ja ću grijati
i molit da ruke Tvoje bez sunca dane nam skrate…

Čuvati stado ću svoje i redom ljubiti sve ću
kao što si, Isuse, i Ti, kad si na zemlji bio.
Daj i tu milost da za Te radim svoj život cio,
a prema prezrenom, bolnom osjećam ljubav sve veću.

Za Tobom živo čezne srce mi mlado i vrelo,
radošću velikom žudim za onim presretnim danom,
kada ću njivama rosnim poći u tiho selo
duše voditi Tebi i hranit ih vječnom Manom…

U mladosti najljepše je kraj Tebe

U mladosti, cvjetnoj svojoj mladosti,
kad sve je tako drago, ugodno i lako,
u vedrini i radosti nevinoj
nečujnim hodom prolaze dani, mjeseci, godine,
nigdje nije tako lijepo,
tako istinski prijazno i dobro
kao kraj Tebe, Gospodine!

Jer dok jednom rukom podmukle napade mržnje
i zlobe od nježnog nam tijela otklanjaš,
svojom drugom rukom
poput najdražeg, najdobrostivijeg oca
čitavo svoje bogatstvo milosti
i cijelu nam ljubav poklanjaš.

I tko bi nas očuvat mogao,
kada nas slabašne nenadano opkole
sinovi tame, bacajuć nama u lice
pogrde, bijes i vatru pakosti
u mladim danima,
da Tebe, Gospodine, nemamo uza se,
da Tebe svaka naša i najneznatnija bol
više, nego rođenu majku, i boli i zanima.

Tko bi mogao shvatiti mladu osjetljivu dušu
punu najrazličitijih želja, misli i snova,
tko bi nas zaustavio u vječnom traženju nečega
na putovima uvijek i uvijek novima,
da nas ti jedanput ne zaustaviš
i svojom očinskom rukom ne prigrliš sebi,
te učiniš kraj uzaludnim traženjima
i beskorisnim snovima.

Zato u mladosti, u cvjetnoj svojoj mladosti,
kada sve je lako, ugodno i drago,
u vedrini i radosti nevinoj
nečujnim hodom prolaze dani, mjeseci, godine
nigdje nije tako lijepo,
tako istinski prijazno i dobro
kao kraj Tebe, Gospodine!