Još smo uvijek pod dojmom tihe smrti i veličanstvenog pogreba Franje Kardinala Kuharića. Umro je sâm u Nadbiskupskom dvoru u osvit zore 11. ožujka 2002., a na pogrebu je tri dana kasnije pred svojom katedralom i pred ekranima HTV-a okupio "čitavu hrvatsku naciju."

Kao što je Bog nekoć malog Davida, najmlađeg sina skromnog seljaka Jišaja iz Betlehema pozvao od stada i učinio slavnim pastirom svoga naroda, tako je i malog Franju, posljednjeg sina, trinaesto dijete iz skromne obitelji Ivana i Ane Kuharić, pozvao i učinio pastirom Hrvatskog naroda.

Kao mladić od dvadeset godina stupa 1939. godine u bogosloviju. Dok je Europom harao Drugi svjetski rat, on se temeljito spremao za svećeničko poslanje. Dozrijevao je pod okriljem Božjeg čovjeka Alojzija Stepinca. U čestitci prigodom desete obljetnice njegova biskupskog posvećenja 1944. godine sažeo je program svoga budućega svećeničkoga života: ići stopama svoga Nadpastira, muževno i bez straha svjedočiti za Istinu, dobrotom otirati suze svima koji plaču, toplinom duše rastapati led oko srca i vraćati u nj nadu, obuhvatiti Kristovim Duhom ljude ranjene mržnjom i oživiti u njima ljubav; za sve to crpsti snagu iz molitve i pokore, iz intimnog prijateljstva s euharistijskim Isusom i s nebeskom Majkom Marijom.

Zaređen je u vrijeme kad je hrvatski narod proživljavao svoju Kalvariju, "križni put", "marševe smrti" od Bleiburga do rumunjske granice, krvavu kupelj u koju je Nadbiskup Stepinac poslao svoje ređenike. Kroz nju je Kuharić prošao kao mladi svećenik. Unatoč pokušaju dvostrukog atentata, učestalim prijetnjama, zastrašivanjima, saslušanjima na Udbi, ostaje 19 godina upravitelj župa u Radoboju, Rakovom potoku, Sv. Martinu pod Okićem i Samoboru.

U to vrijeme o. Ante Antić savjetuje mu da uči strane jezike. Valjda je vidio što Bog sprema revnom župniku. Iako nije imao prilike da studira vani, svladao je temeljito teološke studije u Zagrebu i tečno je govorio francuski, njemački, talijanski. Godina 1964. je prekretnica u njegovu životu. Papa Pavao VI. imenovao ga je pomoćnim zagrebačkim biskupom, a šest godina kasnije nadbiskupom. Valjda nikad ni slutio nije da će naslijediti i braniti čast i ime svog uzora i učitelja Kardinala Stepinca. U teškim povijesnim vremenima Bog daje svome narodu velike ljude. Hrvatski narod proživljava ponovno svoju Kalvariju. Velike nade "hrvatskog proljeća" su uništene, brojni rodoljubi poslani na robiju, Hrvatska je zavijena u šutnju, Crkva je izvrgnuta napadima, Kardinal Stepinac na udaru. Nitko se nije usudio u to vrijeme podići svoj glas kao nadbiskup Kuharić. Poput jerihonske trube njegov glas je odzvanjao svake godine 10. veljače u prepunoj zagrebačkoj katedrali braneći istinu o sluzi Božjem Alojziju Stepincu. Možemo mirne duše reći da ne bismo imali na oltaru blaženog Alojzija Stepinca da nismo imali hrabrog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića. Upravljajući 27 godina zagrebačkom nadbiskupijom bio je među nama ono što je Bog rekao za proroka Jeremiju "grad utvrđeni, stup željezni, zidina brončana" (Jer 1,18). U njemu smo doživljavali Božju blizinu, njegove su riječi padale kao melem na ranjenu hrvatsku dušu, nosio je u svom srcu iseljenu i ispaćenu Hrvatsku. Vidjeli smo ga kako se raduje njezinoj slobodi i kako ga bole njezine rane. Gledao je njezine razorene gradove, opustošena sela, oskvrnjena groblja, spaljena svetišta, vidio nevolju stotine tisuća naših prognanika.

U tim bolnim trenucima naše povijesti govorio nam je: "...naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom... Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko". Što je pod tim mislio izrekao je 10. kolovoza 1991. na ruševinama crkve sv. Lovre u Petrinji: "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu... Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom... To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"

Tako može govoriti samo Božji čovjek. Kardinal Kuharić bio je Božji čovjek. To može potvrditi svatko tko ga je poznavao.

Nadbiskup Franić reče za njega: "Imao je čistu dušu kao suza". O njegovoj hrabrosti u vjeri svjedoči i Ivan Pavao II. u sažalnici: "On se, kako tijekom komunističkog režima tako i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja..."

Hvala Uzoritom Kardinalu za bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje. Hvala za uzoran život, za svjedočanstvo vjere, za nadu koju nam je budio, za ljubav kojom nas je ljubio.

Katolički fenomenolog Dietrich von Hildebrand, koji je u svojim djelima neumorno kritizirao komunizam i nacionalsocijalizam i koji je zbog toga "već 1923. došao na nacističku listu onih koje treba osuditi na smrt" (J. Seifert), nastoji u svojemu spisu "Liturgie und Persönlichkeit" (1933.) razmotriti ideju katoličkoga sveučilišta i mogućnost njegove obnove, nasuprot liberalnom konceptu njegove potpune autonomije. Odgoj mladih na temeljnim postavkama kršćanstva proistječe najprije iz kršćanskog nauka o duši, tj. iz uvjerenja da ljudska duša svoju vječnost ne crpi iz same sebe, nego iz besmrtnosti Boga - zbog čega se onda i sam čovjekov odnos prema autonomiji i istini kakav susrećemo u novom vijeku, mora korjenito promijeniti. Ravnodušnost prema istini koju u najradikalnijem smislu susrećemo u komunizmu i fašizmu, predstavlja u stvari njezino potpuno podvrgavanje subjektivnom mjerilu proletarijata (u komunizmu) i rase (u fašizmu), što je dovelo do njezinog potpunog detroniziranja i ujedno do relativiranja temeljnih kršćanskih vrednota. Otuda je zadaća katoličkoga sveučilišta ne samo obrana religioznih uvjerenja studenata već mnogo više odgajanje za "adekvatnu istinu" i za ono zajedništvo u kojemu vlada duh Kristova nauka. Takvo sveučilište ne smije ostati ograničeno na katolike, nego treba biti ponuda za svakog čovjeka u njegovu nastojanju oko spoznaje prave istine. Ono ne smije biti nikakav "geto katolika", već mjesto susreta onih kojih imaju hrabrost za istinu.

Autor analizira spoznaju istine u djelima Dietricha von Hildebranda u odnosu na tradicionalnu definiciju istine i njezino poimanje u suvremenoj filozofiji. Iznosi Hildebrandova obrazloženja glavnih uzroka i čimbenika koji su utjecali na obezvrjeđivanje i poricanje objektivne istine, te na dalekosežne posljedice podređivanja istine isključivo nacional - socijalnoj ideologiji koja nužno vodi jednoumlju i totalitarizmu u znanosti i u kulturnom društvenom poretku.

Augustin (354.-430.) je pitanje o početku ljudskoga života najčešće razmatrao istodobno s ostalim problemima filozofske i teološke naravi, uključujući podrijetlo duše, baštinjenje istočnoga grijeha, uskrsnuće nerođene djece, sakrament krštenja i pobačaj. Upravo kao i mnogi filozofi prije njega, Augustin je vjerovao da je pitanje o početku ljudskoga života kao i ono o trenutku animacije zapravo jedno te isto pitanje. Početak je ljudskog života označen ulijevanjem žive i razumske duše u materijalno tijelo. Augustin je nastojao otkriti dolazi li do animacije u času začeća, u vrijeme oblikovanja, to jest kad se fetus počne primjetno micati, ili na nekom sljedećem stupnju fetalnog razvitka.

U obnovljenoj raspravi u stručnoj literaturi i dnevnom tisku iznova se postavljaju brojna, stara i nova pitanja o potrebi, opravdanosti i dopuštenosti presadbe dijelova tijela: od stajališta da je to još uvijek tabu-tema do propagiranja donorskih kartica. U članku se obrađuju etičko-moralne pretpostavke, motivi darivatelja i primatelja organa, te pitanje kriterija smrti. Podsjećajući na tradicionalni i noviji nauk Magisterija, ističe se potreba odgoja za kulturu darivanja.

U ovom prilogu predočene su osnovne psihološke postavke o stresu općenito, potom o procesu suočavanja s teškoćama te, najopširnije, o ulozi religioznosti u procesu suočavanja. U sam pojam stresa uključeni su čimbenici koji djeluju ugrožavajuće na strukturu i funkciju organizma, čovjekove reakcije na te podražaje te posljedice tih ugrožavajućih podražaja. U samom procesu čovjekovog suočavanja s teškoćama moraju se uzeti u obzir sljedeći čimbenici: stupanj tolerancije, čuvstvene reakcije, prilagođeno ponašanje, obrambeni mehanizmi, temeljna struktura procesa suočavanja te psihološke preporuke u suočavanju s poteškoćama.

U glavnom dijelu priloga s podnaslovom "Religioznost u suočavanju s poteškoćama" obrađene su sljedeće podteme: najčešći vjerski pristupi u odgovornosti i kontroli u suočavanju s nevoljama, odnos vjerskog i nevjerskog suočavanja, tipovi religijskih smetnji u procesu suočavanja te religijske karakteristike koje pridonose (ne)uspjehu u suočavanju. Na glavno pitanje "funkcionira li religioznost u nevolji?", optimalan odgovor nije da ili ne, već on ovisi: a) o kakvoj je religioznosti riječ, b) o ustrojstvu ličnosti koja se suočava i c) o konkretnoj situaciji u kojoj se netko suočava. Ovisno o svemu ovome, religioznost pri suočavanju može biti od veoma velike koristi, irelevantna, ali i štetna. Neke manjkavosti religijskih institucija kao i neki oblici nezrele ili devijantne religioznosti pri suočavanju ipak ne mogu zasjeniti veoma važnu ulogu vjere u očuvanju i transformiranju smisla u životnim krizama. Uostalom, o toj pozitivnoj ulozi vjere svjedoče rezultati mnogih eksperimentalnih istraživanja.

Služeći se teologijom u tumačenju zadaće ekonomije - u socijalnim enciklikama Laborem exercens, Sollicitudo rei socialis, Centesimus annus - Ivan Pavao II. izbjegava ideologijsku zamku dajući svojem nauku sveopću, ljudsku dimenziju. U toj prospektivi analizira se teološki karakter društvenog nauka Crkve, tj. njegova nad-ideologijska dimenzija (1), korisnost i relativnost ekonomskog neoklasičnog modela (2) i 'ekonomski' nauk Ivana Pavla II. (3).

Na poziv Svetog Oca Ivana Pavla II. održan je u Asizu početkom ove godine (24. siječnja 2002.) molitveni skup najviših predstavnika svjetskih religija. Autor ovog priloga opisuje neposredne pripreme, sam tijek, kao i odjeke tog velikog i važnog ekumenskog i međureligijskog molitvenog sastanka. Svi su predstavnici u zajedničkoj izjavi bili jednodušni u osudi pribjegavanja nasilju i ratu u ime Božje, snažno ističući da religija mora pridonositi uzajamnom poštivanju, promicanju mirnog suživota među narodima i kulturama, uspostavi pravde, uzajamnom opraštanju i međusobnoj ljubavi. Sudionici i promatrači bili su jednodušni u ocjeni da će taj skup jamačno ostaviti duboke tragove u ljudskim srcima i obilježiti suvremena svjetska zbivanja.