 
Uvodnik
Od temelja bitka do živoga Boga
Jakov Mikalja, isusovac-leksikograf
Kristova obnova ženidbe u spisima Klementa Aleksandrijskoga
Teološki vidici liječničke tajne
Akvinčeva misao u djelu Ivana Pavla II.
Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan?
U službi čovjeka i mira
Hrvatska - zemlja useljenja U mjesecu studenome ove godine navršava se dvadeseta obljetnica pobudnice pape Ivana Pavla II. pod naslovom Obiteljska zajednica (1981. - 2001.). Potaknut prijedlozima i zahtjevima Biskupske sinode o obitelji, održane godinu dana ranije, Sveti Otac ponovno je htio istaknuti značenje, poštovanje i ljubav koje Crkva gaji prema braku i bračnoj zajednici i djeci koja od nje tvore obitelj. Već je Pavao VI. bio osvijetlio poziv u bračnoj zajednici kao odgovorno roditeljstvo, odnosno velikodušnost u odgovornosti, mjesto gdje se uče i žive istinski međusobni odnosi prožeti pravednošću i ljubavlju. Prema Božjem mudrom nacrtu ljubavi brak i obitelj predstavljaju jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva. U okružnom pismu Evanđelje života Ivan Pavao II. naziva kršćane osebujnim imenom: narod života za život. Budućnost svijeta i Crkve ide kroz obitelj. I naroda također. Crkva u Hrvata, čitajući znakove vremena, na vlastit način želi dati svoj obol u ostvarivanju pojedinih obiteljskih zajednica, kao i velikoj obiteljskoj zajednici naroda u kojem i za koji živi. Uvjeti u kojima se danas našla hrvatska pojedinačna obitelj i velika obitelj hrvatskog naroda nisu ni normalni ni idilični. Posljednjih godina sve su glasnije jadikovke o ponižavajućim uvjetima života pojedinih obitelji, o demografskom slomu Hrvatske, o samoubojstvu nacije. Stanje u kojem se nalazimo nije zabrinjavajuće, već opasno! Prema domaćim i stranim analizama i predviđanjima Hrvatska postaje zemlja izrazito starog pučanstva. Hoće li se isprazniti? Ne, već samo izmijeniti pučanstvo. Hrvatska postaje zemlja useljenja. Nakon dugih stoljeća sagrađen je toliko željeni i visokom cijenom plaćeni narodni dom - samostalna država, u kojem uskoro više ne će biti stanovnika potomaka graditelja. Za dvije stotine godina, kako se predviđa, konačno će nestati i posljednji Hrvat u Hrvatskoj. Istodobno, u ime izliječenja gospodarskih nevolja, u ime razvoja i poboljšanja standarda prešlo se od skromnih pronatalitetnih poticaja na prisilno odricanje i od osnovnih potreba, štoviše, na kljaštrenje privilegija rodilja, mladih obitelji kao i onih pogodnosti koje su vezane uz brojniju djecu ili studente. Povećanje broja nezaposlenih više nije vijest dana. Možda i pojedine mjere, svaka za sebe, ne bi bile tako pogibeljne kad ne bi slijedile jedna za drugom, a da im se ne vidi kraj. Česti ubodi u živi organizam obitelji i naroda mogu ga iskrvariti. Odluke su možda nedomišljene i nepromišljene. Ali svakako štetne. Hoće li te odredbe obitelj, trudnoću i rađanje staviti u visoku zonu rizika, na vlastitu odgovornost pojedinih hrabrih roditelja? Ako je budućnost društva u obiteljima koje su - u povoljnim okolnostima - velikodušne u darivanju novih ljudskih života, mogu li strukture vlasti ostati bešćutne u donošenju pogibeljnih zakona? Treba li izvrgavati javnom ruglu roditelje s više djece? Treba li kažnjavati roditelje s više djece? Život je vrjedniji od standarda. Iskustvo upozorava da nema ni društvenog ni gospodarskog napretka bez zdrave i brojnije obitelji bez zdravog i vitalnog dijela naroda. Teško društvu u kojem grobari imaju više posla od primalja! U jednoj bogatoj europskoj zemlji dano je upozorenje: Tko nema djece, ne će imati mirovine. Navodne uštede na rodiljama i djeci prouzročit će samo veće izdatke na području zdravstva, a u bliskoj budućnosti ugroziti potreban broj radno sposobnog ljudstva. Ako se mlade obitelji, najvitalniji i najdragocjeniji a ujedno najosjetljiviji dio društva, dovode u kategoriju najugroženijeg dijela društva, u pitanje se dovodi budućnost naroda. Zar Hrvatska ne će postati nijema ako duga nad kolijevkom ne bude više vidljiva od visokih čempresa na tolikim grobljima? Pitanje depopulacije Hrvatske nije od jučer i razlozi nisu jednostavni. Odgovornost nije samo na obitelji, a nije samo ni na vlasti. Po načelu solidarnosti tiče se svih nas. Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Ipak, skrb za obitelj i djecu prioritetni je zadatak svakoga demokratskog društva. Dio je to brige za opće zajedničko dobro. Pitanje nadilazi stranke, ideologije. U demokratskim društvima vrijedi pravilo: Ako narod nije zadovoljan s vladom, mijenja je. Ne tako davno bilo je napisano: Ako vlada nije zadovoljna s ovim narodom, neka si potraži neki drugi narod. Narod mogu - i smiju - voditi oni koji su sposobni sadašnjim i nadolazećim naraštajima prenijeti razloge života i nade. Vrijeme Došašća, iščekivanja Božića, vrijeme je nade i radosti nad rođenjem Djeteta: Sa svakim novim djetetom - novom slikom Božjom - svijet biva ljepši, bogatiji, sigurniji. Po svakom novom djetetu obnavlja se povijest Djeteta: Bog opetovano ulazi u avanturu naše pojedinačne i obiteljske, narodne i sveljudske povijesti; potvrđuje smisao i opravdanje života i rađanja; pobuđuje nadu. U toj će nadi u hrvatskim Betlehemima iz usta i srca majki s Majkom Djetetovom iznova odjekivati: Oj Djetešce moje drago, vesela sam ti! Ti si moje milo blago!... Betlehem je izazov i poziv na provjeru vrijednosnog sustava u svijesti i savjesti pojedinaca, obitelji i naroda.
Od temelja bitka do živoga Boga Nakon svojeg najnovijeg djela Bog u filozofijskom mišljenju autor u ovom članku ukratko formulira temeljna pitanja i odgovore u filozofiji zapadnoeuropske misli glede Božje opstojnosti. On ističe da zaborav Boga nikako nije vođen nekim usudom ili ustegnutošću bitka nego, jednostavno, ljudskom neodgovornošću u zadaći istraživanja tajne svijeta i vlastite dubine. O Bogu se najviše može spoznati ako se Apsolutno u životu stavi apsolutno na prvo mjesto, to jest ako teoretsko znanje vodi dubljem iskustvu zbilje, a iskustvo pak posreduje nove teoretske uvide. Jedno ograničava i uvjetuje drugo, ali istodobno jedno bez drugog u čovjeku ne može biti ono što jest. Ovim prilogom autor želi obilježiti 400. obljetnicu rođenja hrvatskog leksikografa, isusovca Jakova Mikalje te 350. obljetnicu tiskanja prvog hrvatskog rječnika kojeg je on sastavio. U prvom dijelu članka pisac iznosi dokaze o često osporavanom hrvatskom porijeklu kojeg je, uostalom, i sam Mikalja bio svjestan. U nastavku članka pisac donosi kratak životopis ističući Mikaljinu suradnju s Bartolom Kašićem i neobičnu važnost njegovog prvog hrvatskog rječnika Blago jezika slovinskog (1651.) čije je tiskanje u cijelosti platila rimska Kongregacija za širenje vjere.
Kristova obnova ženidbe u spisima Klementa Aleksandrijskoga Ovih godina je osamnaeststoljetna obljetnica djelovanja Klementa Aleksandrijskoga, koji se je revno zalagao za obnovu osobnog i društvenoga života u Kristu. Ustanova ženidbe uvijek je imala svoju posebnu ulogu u čovjekovu životu. Krist Gospodin svojim je otkupljenjem ljudskoga roda omogućio i uveo potpunu obnovu kojom će čovjek moći ostvariti svoju vječnu konačnu svrhu, radi koje je stvoren, a koja je čovjekovim grijehom postala neostvarivom. U ovom prikazu želimo iznijeti kako izgleda, u Klementovim spisima, po Kristu obnovljena ženidba u ranim stoljećima kršćanstva koje je svojom spasonosnom obnovom preobražavalo svijet podnoseći žestoke, krvave progone i druge teškoće. Pisac razlaže: što je ženidba, osporavatelje ženidbe, njezino dostojanstvo i mjesto u pravnom poretku, svrhe ženidbe, odnos prema djevičanstvu i suzdržljivosti, ženidbene sjene i štete, te ponavljanje ženidbe.
Teološki vidici liječničke tajne U svjetlu teorije o čovjeku samome možemo govoriti o teoriji svake ljudske tajne, pa tako i liječničke. Na temelju vlastitog dostojanstva - animal rationale, homo sapiens, imago Dei - svaki čovjek posjeduje sveto i nedodirljivo područje svoje osobnosti. Taj čovjek ima svoje tajne. One su dio njegova bića, njega samoga ukoliko je bogoliko biće, slika Božja. Ako je Bog ljubav, a čovjek je stvoren na sliku Božju, onda je i temeljna dimenzija čovjeka ljubav. Ljubav je temelj svih njegovih odnosa: prema Bogu i prema čovjeku - bližnjemu - bolesniku. Poznato je da Isus bio čovjek javnosti, dok je određene stvari govorio u užem krugu, a dao je i savjet: "Ne dajte svetinje psima. Niti svoga biserja bacajte pred svinje" (Mt 7,6). Osoba koja je izgubila, ili joj je nasilno oduzeta intimnost, postaje savjest izložena svim bezobzirnostima, povredama i uvredama. Među obveze koje proizlaze iz osme zapovijedi Dekaloga, Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga, ubraja se i čuvanje pod tajnu saznanja o privatnom životu drugih ljudi. Katekizam izričito spominje i obvezu čuvanja strukovne, liječničke tajne.
Akvinčeva misao u djelu Ivana Pavla II. Akvinčevo misaono djelo za Ivana Pavla II. predstavlja filozofiju bitka otvorenu svekolikoj zbilji. Polazeći od predavanja "Osobna struktura samoodređenja" (1974.), Papinog intervjua "Prijeći prag nade", ulomaka okružnice "Vjera i razum" (1998.) te četiriju govora (1979., 1980., 1986., 1990.) i jednoga pisma (1993.) o Tominoj suvremenosti, antropocentričnost se otkriva kao Woytilin ključni pojam za iščitavanje Sume teologije i drugih Akvinčevih spisa. Ivan Pavao II. ističe Akvinčevu strast za istinom kao mogući lijek sve raširenijoj osobnoj i društvenoj krizi etike. Sveti Toma, uzor kršćanskog istraživača, Papu najviše zanima kao onaj koji potvrđuje dostojanstvo ljudske naravi. Stoga mu je 13. rujna 1980. podijelio naslov "Naučitelj Čovječnosti" (Doctor humanitatis). Karizmatični Papa najutjecajniji je živući Tomin čitatelj i poštovatelj, ali nije ni tomist niti Tomin vjerni učenik; nadahnuće sv. Tomom izostalo je u većini njegovih okružnica.
Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan? Prigodom 50. obljetnice smrti poznatog filozofa Ludwiga Wittgesteina, autor je želio prikazati jednu stranu te osebujne osobnosti koja redovito u prikazu njegove filozofije ostaje po strani, a to je njegova moguća religioznost. Slijedeći događaje Wittgensteinova života autor donosi zanimljive Wittgesteinove iskaze koji se tiču religije i vjere u Boga, a često i njegove osobne "borbe s Bogom" te pozivajući se na izvješća ljudi koji su s Wittgensteinom dijelili istu sudbinu ili bili njegovi prijatelji. Iz tih priloga može se dobiti dosta jasna slika da Wittgensteinu misao na Boga, tj. njegova religioznost nije bilo nešto tuđe.
U službi čovjeka i mira Vojno dušobrižništvo ima svoju dugu i raznovrsnu povijest. No ono je tek u 20. stoljeću zadobilo svoj institucionalni i pravni okvir unutar Katoličke crkve te je tako postalo sastavni dio sveopće evangelizacije. Ono se, bez obzira na sve političke opcije i okolnosti, uvijek nalazi u službi čovjeka i mira. Autor u svom prilogu daje opći povijesni pregled vojnog dušobrižništva, od prvog spominjanja vojnih kapelana u 8. st. pa sve do naših dana. Pritom navodi brojne hrvatske vojne dušobrižnike koji su duhovno zbrinjavali hrvatske vojnike pod raznim europskim zastavama. U posebnim se poglavljima obrađuje vojno dušobrižništvo, najprije od 1918. do 1941., a potom od 1941. do 1945. godine, a u zasebnoj je točki riječ o uspostavi i ustroju vojnog dušobrižništva u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj državi u čijem je nastajanju ono odigralo značajnu ulogu.
 |