Ivo DILBER, D. I.
SJEĆANJA
NA GODINE PROVEDENE
U JUGOSLAVENSKOM
KOMUNISTIČKOM LOGORU
Predgovor
Časni brat Ivo Dilber član je Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Rođen je 1921. g. u Bosni u Rauševcu, župa Brestovsko kraj Kiseljaka. Kad je izbio Drugi svjetski rat mobiliziran je u hrvatsku vojsku u kojoj ostaje sve do kraja rata. Po završetku rata nakon tragedije razoružane hrvatske vojske prijavljuje se isusovcima u Zagrebu 1945. g. kao kandidat za Družbu Isusovu. Početkom srpnja 1945. komunističke zločinačke vlasti prigodom pretresa hapse ga u samostanu Družbe Isusove u Zagrebu, osuđuju ga na montiranom procesu i šalju s tisućama drugih hrvatskih rodoljuba na tešku robiju. Sve što je doživio i proživio čekajući tzv. „suđenje“, te kroz godine robije u jugo-komunističkim kazamatima detaljno je opisao u ovim svojim sjećanjima čija je redakcija dovršena koncem lipnja 2006. g. Nakon odslužene robije br. Ivo ulazi u Družbu Isusovu i postaje brat pomoćnik. U Hrvatskoj provinciji D. I. vršio je razne službe, a 1967. pretpostavljeni ga šalju na službu u Rim u Zavod Germanicum gdje i danas živi služeći Bogu kao redovnik isusovac.
Nakon što je Skupština Europskog parlamenta na svome zasjedanju od 25. siječnja 2006. usvojila rezoluciju o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima, ove uspomene br. Ive Dilbera postaju sada veoma aktualne. U točki 8. Rezolucije tako čitamo: „Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.“ Stoga su sjećanja br. Dilbera ovdje opisana dragocjeni doprinos za razotkrivanju istine o tolikim žrtvama komunizma i tragedijama što su doživjele i proživjele stotine tisuće Hrvata u 20. stoljeću.
Potresna je i žalosna činjenica da za te komunističke zločine do danas nitko nije priveden pravdi niti osuđen. Ali kao kršćani koji trebamo praštati, znademo također da ako ljudska pravda zataji, Božjoj pravdi nitko izbjeći neće. Isto tako znademo da će Bog jednoga dana svaku nevinu patnju i nepravdu nadoknaditi, izravnati kako nam je to najavio i obećao Krist Gospodin kad je rekao: „Blago žalosnima jer će se utješiti“.
o. Božidar Nagy, D. I.
NEKOLIKO MISLI KAO UVOD
U mojim poodmaklim godinama (sada sam u 85. godini) osjećam posljedice od provedenog vremena u komunističkom zatvoru-logoru. Mnogo puta postavljao sam pitanja samome sebi: znaju li naša mlađa pokoljenja kako se je nečovječno postupalo sa osuđenicima u jugoslavenskim komunističkim zatvorima-logorima? Oni su učili u školi kako se je postupalo u nacističkim konc-logorima. Mi bivši osuđenici-robijaši komunističkog režima sve do nedavno bojali smo se o tome govoriti ili pisati. Sada kada je u Hrvatskoj slobodna demokratska vlast, nije mi poznato je li tko o tome što napisao za javnost. Dugo sam vremena izvan domovine pa to ne znam. Katkada pomišljam, pa možda je i malo preživjelih iz onih prvih godina komunističke strahovlade u Hrvatskoj. Šutjeti o tome bio bi veliki propust. Da ja opišem svoje uspomene iz tih dana, nisam vješt peru. No ipak, odlučio sam, makar nespretno, uz tehničku pomoć moga subrata oca Božidara Nagya, napisati ovaj mali prikaz. Možda će to biti jedan mali doprinos rasvjetljavanju hrvatske povijesti u Hrvatskoj onih prvih godina komunističke strahovlade, iz onih mračnih dana nakon 2. svjetskog rata. Možda neke stvari nisu poznate. Još se i sada nakon 60 godina sjećam mnogih pojedinosti i zločinačkih imena.
Rim, na Petrovo, 29. lipnja 2006.
Br. Ivan Dilber, D.I.
