O. Gabrića i njegov rad gotovo je nemoguće zamisliti bez povezanosti s domovinom, prijateljima i dobročiniteljima. Otišao je u daleku Bengaliju, ali najčvršćim je nitima ostao povezan sa svima koje je ostavljao. Nikoga nije izgubio jer od tada se s njima sastajao vjerom u Bogu. "Iako daleko jedni od drugih, kako smo ipak blizu ljubavlju u Kristu...", omiljene su njegove riječi. Mnogo je pisao, kasno noću, ili vozeći se na čamcu po uzburkanom Gangesu, svaki mjesec više od 300 pisama. Onima koji su ih primali poznati su reci: "Ponoć se bliži, ruke dršću, oči se zatvaraju od umora. Današnji je dan bio težak, a sutra rano izjutra valja opet na putovanje. No bilo kako bilo: znoj curi, komarci zuje, ali odgovor na Tvoje drago, krasno i utješno pismo mora još noćas biti gotovo."

"Sve se na čamcu ljulja. Misnu sam torbu metnuo na koljena, pa na njoj pišem ovo nekoliko redaka..."

"Ponoć je prošla... Komarci bodu. Po džunglama šakali tule..."

Glasoviti su njegovi izvještaji o zmijama. Njima bi pismima davao čar egzotičnosi i zanimljivosti, to više što su bili istiniti.

"Kud će nevolja nego u moju sobu, i to u krevet i na - jastuk. Ja sam odgurnuo pokrivač s kreveta, kad li nesreća zasikta na mene s jastuka. Dobro da nisam izgubio glavu. Mirno se povukoh, uhvatih štap, što ga uvijek imam uz krevet, i jednim udarcem je stukoh na jastuku. Tog jutra imao sam zavjetnu misu Anđelima Čuvarima."

Katkad je zbog tih strašnih izvještaja znao dobivati proteste poput ovog iz Hrvatskog zagorja:

"Dragi otac misionar, bi Vas prav lepo prosila, da ubodoče ne boste pisali o tim vašim krokodilima i zmijama, ker sam iza Vašeg zadnjeg lista imala tako strašne sne po noći, da nis mogla spavati."