Premda je od Ante daleko svako teoretiziranje o biti misija, ipak iz jednog razgovara s njim bilježimo: "Što znači biti misionar? Znači: dati Isusa drugima, dati život za druge. Isus je najveći misionar. Draga je Gospa također misionarka, jer je nama dala Isusa." Kratko i do kraja jasno. Mudrost je to rođena na kakvu blatnjavu nasipu, na ćudljivom Gangesu ili noću uz titraj vječnoga svjetla kakve seoske kapelice. Donijeti Isusa svima - bilo je sve što je htio, za to je živio i time učinio najviše što je mogao.

U napasti smo, pišući o misionaru i njegovim djelima, nabrajati akcije, sazidane zgrade, crkve, škole, bolnice, brojke krštenih... i podastrijeti fotografije da bi se to moglo vidjeti. No, kako stvarno izreći koliko je vrijedno ono što je učinjeno iz nesebičnosti, u skrovitosti, ono gdje su darivani dugi sati nekom djetetu ili bolesniku. Ante, recimo, smatra velikim misijskim pothvatom ispuniti želju za narančom bolesne djevojčice Magdalene i šalje čovjeka sedam milja po nju. "Oboljela je od tifusa.... Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: 'Ekti ćhjoto lebu! - Jednu malu narandžu!' I oborila je oči, jer se bojala, da je previše tražila. Malo poslije otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim osmijehom, kao da su se molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe... 'Malu narandžu'. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli već se spuštao sumrak; kad se on vratio - s narandžom u ruci".