Nakon što je stigao u Bošonti i zatekao škole u materijalnom kolapsu, dao se na posao alarmirajući svoju pouzdanu »pozadinu«. Piše mnogim prijateljima diljem svijeta obraćajući im se za pomoć. Odaziv ni ovoga puta nije izostao pa je Bošonti ubrzo opet stao na noge. Misionareva se svakidašnjica nastavlja: putovi, nasipi, kolibe, mostovi, bunari, prehrana djece... bile su njegove trajne brige.

Premda je brojkama neprikladno ocrtavati misijski rad, ipak i kroz njih je vidljiv misijski žar. Rast katolika u Bošontiju: 1873 god. = nema katolika; 1930 god. = 360; 1931 god. = 541; 1933 god. = 986; 1945 god. = 1437; 1946 god. = 1515; 1949 god. = 1808; 1952 god. = 2000; 1988 god. = 4600

Ohrabrujući su podatak mnoga duhovna zvanja iz župe Bošonti. Njih 35 pošlo je u redovničke zajednice ili u dijacezanske svećenike. Ako bi smo htjeli nabrojiti pothvate i gradnje u misiji, onda to ovako izgleda: misijska postaja s kućom za misionare, škola za katehiste, rižina zadruga, škola za novokrštenike, djevojačka škola i samostan časnih sestara Sv. Križa, crkva sv.Terezije, crkva u Gosabi, gostinjac za putnike, stanovi za učitelje i službenike, kuća za beskućnike, mnoge kapelice po selima koje služe i kao škole, bolnica, dvije pučke škole, dvije srednje škole, visoka škola za djevojke, tehnička škola za dječake. Početkom 1975. Ante se oprašta od Bošontija da bi započeo rad u Maria Polliu.

Stigli smo do zadnje postaje Antina puta gdje je sasvim do izražaja došao njegov misionarski poziv. Prepoznaje se sličnost sa sv. Pavlom ili sv. Franjom Ksaverskoim: selo za selom prima kršćanstvo, briga oko katekumena i krštenja postaje dio svakidašnjice. Od kalkutskog nadbiskupa 4. veljače 1974. dobiva dopuštenje za kupnju četiri hektara zemljišta u Kumrokhaliju (Kumrokhali znači selo tikava, a Ante će ga prekrstiti u Maria Polli, tj. u Marijino selo). Istodobno Majka Terezija javlja mu da će u novu postaju poslati nekoliko svojih sestara. Ante se odmah daje na posao. Počinje gradnju samostana, sirotišta i poliklinike. Tih su ga dana mogli često vidjeti po kalkutskim skladištima i otpadima kako prosi stare tračnice, limove... i ostali građevinski materijal. Godinu dana poslije, točnije, 20. siječnja 1975, župa Bošonti dijeli se na dvije. Novopridošla sela i nekoliko onih koja su otprije pripadala Bošontiju tvore novu župu prozvanu - Maria Polli. Župnik je, naravno, o. Ante Gabrić. Budući da je red da župnik stanuje u župi, Ante nije oklijevao. To što još nije imao župnoga stana, nije ga smetalo. Bila je tu nekakva stara daščara, u kojoj se, prije nego ju je zauzeo, morao obračunati, ni manje ni više, nego s jedanaest zmija. A one koje su se zavukle u pukotine, po već ustaljenoj praksi prepušta Anđelima čuvarima. Zađimo na čas u taj svijet čitajući njegove riječi: »Sve je tu kao u Betlehemu. Sve valja zidati. Nema tu još ni kuće ni crkvice. No oduševljenja ima kao u - raju. Iz svih novih sela ljudi su nas već čekali s vijencima, bubnjevima, cimbalima. Privremeni šator je naša katedrala. Uz nju je daščara - moj župni stan. Nadbiskup se malo prepao: 'Kako ćete izdržati u toj kolibi?' A ja njemu rekoh: 'Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.'« Potkraj 1975. Ante uspijeva dovršiti župni stan i podići novu crkvu. A početkom god. 1977. javlja da je u više škole poslao tridesetak štićenika, a za ostale otvara večernju školu. Tu su uz nešto opće naobrazbe bili podučavani za tkalački i krojački zanat. Dosjetio se nabaviti i razna glazbala, tako da su se raspjevani Bengalci mogli usavršavati, ali i zabavljati. Nešto poslije počela je poduka i za stolare, a zatim je proradila i ciglana. Pokrenuo je i »kooperativno društvo« - blagajnu solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Za beskućnike koje su osiromašili poplava ili ciklon organizira gradnju koliba, pa i čitavih sela. Župa se čudesno razvijala, svake se godine uvećavala za nekoliko novih sela i dosegla broj od 45 sela. Od milijun i pol ljudi, koliko stanovništva obuhvaća, oko 4000 njih primilo je katoličanstvo. Duhovna su zvanja bujala, kao i svagdje gdje je djelovao o. Gabrić. Ipak, Maria Polli prednjači u tom pogledu. Godine 1977. bilježi da je iz župe u samostan već otišlo 40 djevojaka, a u sjemenište osam dječaka. Oko Uskrsa 1985. od 50 konviktoraca, njih 40 odlučuje se za svećeničko zvanje. Kad ga pitaju kako to da njegova mala župa ima toliko duhovnih zvanja, odgovara: »Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, osobito obavljanje Prvih petaka i posveta obitelji Srcu Isusovu.« Početkom 1984. ostvaruje zajedno sa Majkom Terezijom suradnju sa tvornicom cipela Bata, te otvara prvi pogon u Maria Polliu, a zatim i u Đišu Polliu.