To je vrijeme rascvata misijskog žara koji je godinama bujao u njemu. Posjećivat će sela, susretati pogane, muslimane, protestante - i žarko im svjedočiti za Krista. Pripravljat će katekumene i krštavati ih; posjećivati siromahe i bolesne; graditi crkve, kapelice, škole i bolnice. Organizirat će podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova, mostova. I, naravno, uvijek će naći vremena za članke i pisma koja šalje prijateljima širom svijeta. Ante se potpuno predao poslu koristeći se svojom karizmatičkom snalažljivošću i sposobnošću sklapanja prijateljstava. Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrikulturni odjel. Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova, sada podignute zgrade s modernim strojevima nad kojima su se mladi Bengalci podučavani za drvodjelce, bravare, tokare, mehaničare i elektrotehničare. Uskoro (1954 god.) je sagrađena i bolnica. A što je ona značila za to područje, najbolje govori podatak da se samo prve godine u njoj liječilo 25 000 bolesnika. Trebalo je riješiti i problem pitke vode, budući da su postojeći ribnjaci i kanali bili trajni izvor zaraze. Da doskoči tome, o. Gabrić organizira po selima kopanje dubokih arteških bunara odakle se dobivala sigurna voda za piće. Osim toga, tu su i stalni poslovi oko popravaka putova, nasipa i mostova. Po raštrkanim selima gradi skromne kapelice koje, često, ujedno služe i kao škole. Neumorno, požrtvovno i s ljubavlju pohodi svoje župljane donoseći im Radosnu vijest, ne samo o životu u vječnosti nego čineći im život lakšim i radosnijim već sada. U lipnju 1963 piše: »Nakon sedamnaest godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica ... Što ćemo, ljudi smo sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati.« Trebalo je koračati dalje, put je vodio u Moropai.

Ante Gabrić je bio prava osoba za crkvenu zajednicu u Morapaiju gdje se život, nakon 89 godina od ustanovljenja postaje, nekako uljuljao. Ponestalo je onog 'svadbenog' vina prijeko potrebnog za radosno svjedočenje kršćanstva. Antinim dolaskom putovi, nasipi, rukavi, kolibe i kapele, zasjat će opet dražešću probuđeni njegovom dušom. Budući da je tu već kao mladomisnik proveo godinu dana, stara su se poznanstva ubrzo obnovila, svakidašnjica se uzbibala. Ante je plijenio pažnju i budio idealizam. Kako je zatekao gotovo srušenu crkvicu Srca Isusova, poduprtu kolcima i neuporabljivu za kišno vrijeme, dao se odmah na gradnju nove. Naravno, opet moli i prosi na sve strane. Ali kao i uvijek, snagom upornosti, dostojanstva i uvjerljivosti koju ima samo siromah koji prosi za siromahe. Već 10. listopada 1963. iduće godine slavljena je posveta nove crkve. Darovima iz Njemačke podiže novu kuću za udovice, gradi samostan časnim sestrama svete Ane, popravlja djevojačku i dječačku školu. I ovdje popravlja putove, prokopava kanale, otvara zdence s čistom vodom, po selima gradi kapelice... Područje na kom je radio nastanjeno je s 400 000 ljudi, uglavnom hinduista i muslimana, među njima i oko 4 000 katolika razasutih u 20 sela. Kad su prilike to zahtijevale, Ante je preuzimao skrb za svakoga bez obzira na njegovu pripadnost. Tako godine 1969. nalazimo podatak da mu je na brizi 16 000 potrebnika. Kad se u jesen 1970. cio kraj se našao poplavljen, a uz to i poharan ciklonskom olujom, o. Gabrić se brine da pomoć stigne do oko 22 000 djece u 155 seoskih škola, ali i do 10 000 osiromašenih obitelji. Iduće godine kad je nagrnulo više od devet milijuna izbjeglica s druge strane Gangesa, koje je prognala fanatična pakistanska vojska, organizira tkz. Food-for-work projects, kroz koje stanovnici svojim radom, popravkom nasipa i putova, zarađuju osnovne namirnice za život. Početkom 1972 godine o. Gabrić odlazi iz Moropaija, ponovno u Bošonti.