"Bila je kasna noć kad sam se uz nasip Gangesa vraćao natrag na misijsku postaju. Selo je već spavalo. Svuda je vladao mir i tišina bengalske noći. Tek su se veliki listovi kokonata lelujali polako i dostojanstveno pod vedrim zvijezdanim nebom.

Tama, potpuna tama tamne bengalske noći. I onda kao tajanstvena zvjezda i zraka radosti prodre svjetlo male svjetiljke kroz tamnu noć. Pred crkvicom sam svete Male Terezije. Vječno svjetlo, taj vjerni stražar euharistijske Ljubavi, baca titrajuće zrake kroz mali prozor uz oltar u tamu tamne bengalske noći.

Crkvica je bila zatvorena. No, moja su se koljena sama od sebe spustila pred onim malim prozorom ujedinjujući nevrijedne titraje ljubavi rastresenog mi srca s titrajima ove male svjetiljke. Koji li božanski mir, koje li silno svjetlo u onoj polutami crkvice! A selo u tami spava. No On bdije, On ljubi, On prosvjetljuje.

Tajna vječnog svjetla tajna je moga života. Ja sam Njegovo živo svjetlo, određeno da budem vječno svjetlo. Tama je još posvuda. Mrak i hladnoća. Isus mene treba. On me odabrao za ovu uzvišenu službu: svijetliti, gorjeti, i napokon za Njega izgorjeti u Njegovoj službi, pred životnim oltarom moga predanja Njemu i neumrlim dušama..

Da li sam se ja posve odazvao ovom pozivu? Koliko je duša sred tame bilo privučeno titrajima moga životnog svjetla k Spasiteljevom oltaru?.

Ovo je životno pitanje. Odgovor je tek jedan: odgovor moga života, potpunog predanja moga života u Njegovoj službi, vječno svjetlo Vječne Ljubavi..."

o. Ante Gabrić, 1955 god.