Uv0010 Uvod u znanstveni radUp0020 Uvod u filozofijuFp1100 LogikaFp1110 Moderna logikaFp2100 Filozofija spoznajeFp5100 Filozofska antropologijaFp7110 Socijalna etikaFp8300 Povijest filozofije srednjega vijekaFp8400 Povijest suvremene filozofijeUp0040 Uvod u psihologijuPsihologija religioznostiNovi religiozni pokretiFp3100 MetafizikaFp6100 Filozofija prirodeFp8201 Renesansna filozofija – u HrvatskojRp7110 Ranokršćanska književnostRp3106 Međureligijski dijalog u dokumentima Katoličke Crkve----------------------------------------------------------------
Uv010 Uvod u znanstveni radPredavač: Mr.sc. Željko Rakošec SJ
Cilj je ovoga kolegija uputiti studente u osnove znanstveno-istraživačkoga rada, tj. naučiti ih pretraživati literaturu, služiti se katalozima i bazama podataka te pisati znanstveni rad s pravilnim navođenjem literature. U prvom se dijelu govori o definiciji, podjeli i cilju metodologije kao i znanosti općenito. U drugom je dijelu riječ o znanstvenim i stručnim publikacijama odnosno djelima te njihovoj klasifikaciji, o bazama podataka i njihovom pretraživanju. U trećem i četvrtom dijelu razlažu se koraci u izradi znanstvenoga i stručnoga djela koji obuhvaćaju izbor teme, prikupljanje podataka, strukturu znanstvenoga rada i redoslijed pisanja. I napokon, u petom se dijelu govori o prezentaciji rada, planu izlaganje te korištenju tehničkih pomagala.
Literatura: Nikić, A., Nastanak znanstvenog djela ili metodologija, Franjevačka knjižnica i arhiv, Mostar, 2002; Silobrčić, V., Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, Zagreb, 2003; Stojanovski, J., Online baze podataka: priručnik za pretraživanje: najvažnije svjetske baze podataka dostupne hrvatskoj akademskoj i istraživačkoj zajednici, CARNet, Zagreb, 2003; Šimundić, S., Osnove metodologije i izrada znanstvenog i stručnog rada, Pravni fakultet, Split, 2002; Vujević, M., Uvođenje u znanstveni rad. Informator, Zagreb, 2000; Zelenika, R., Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Ekonomski fakultet, Rijeka, 2000.
Fp1100 LogikaNositelj predmeta: Prof.dr.sc. Ivan Macan SJ
Predavanja iz logike, nakon određenja pojma logike i kratkog povijesnog pregleda, donose u dva dijela istraživanja o oblicima misli i metodama spoznaje.
Prvi dio obrađuje tri tradicionalna oblika ljudske misli: pojam, sud i zaključak. U određivanju značenja termina "pojam" postoje razne teorije (formalističke, psihologičke, nominalističke ...), koji se ipak definira kao "misao o biti onoga što mislimo" ili "misao o bitnim karakteristikama onoga što mislimo" ili kao «opće obilježje». Navode se zatim razne vrste pojmova: individualni i klasni, nekvantificirani i kvantificirani, univerzalni i partikularni, jednostavni i složeni, pozitivni i negativni, konkretni i apstraktni, jasni i nejasni; zatim odnosi među pojmovima, od kojih su najvažniji superodinirani i subordinirani, interferirajući, koordinirani pojmovi, kontrarni i kontradiktorni pojmovi.
Drugi dio obraća se "sudu" koji se određuje kao: "spoj pojmova kojim se nešto tvrdi ili poriče", premda i o sudu ima raznih teorija. Sudovi se mogu raspodjeljivati na razne vrste pod raznim vidicima: po strukturi, po kvantitetu, kvalitetu, modalitetu, relaciji, po složenosti (jednostavni i složeni). Osim toga razlikuju se još hipotetički sud, disjunktivni, konjunktivni, binegativni sud. S obzirom na odnose među sudovima važno je upozoriti na tradicionalni tzv. logički kvadrat, koji prikazuje kontrarne, kontradiktorne, subalternirajuće i supkontrarne sudove.
Uz te tradicionalne prikaze o sudovima obrađuju se i tzv. računi sudova s logičkim operacijama i njihovim istinosnim tablicama: konjunkcija, disjunkcija, implikacija, ekvivalencija i drugo.
Treći oblik misli je zaključak koji se sastoji od najmanje dva suda s glavnom karakteristikom da jedan od tih sudova proizlazi ili slijedi iz jednog ili više drugih sudova. I zaključaka ima više vrsta. Razlikuju se neposredni zaključak, deduktivno posredni zaključak, induktivno posredni zaključak i analogijski posredni zaključak. Već prema tome od kakvih se sudova zaključak sastoji, silogizme dijelimo na kategoričke, hipotetičke i disjunktivne. Kod zaključka je važno razlikovati njegovu valjanost i istinitost koje ne moraju uvijek ići zajedno.
Posebnu pozornost zaslužuje deduktivan posredan zaključak i to njegov kategorički oblik. Tu se susrećemo s njegovim figurama i modusima te s općim pravilima silogizma prema kojima se određuje valjanost silogizma. Zanimljivi su i oblici hipotetičkog i hipotetičko-kategoričkog zaključka s njihovim modusima. Tu spada i tzv. "račun pojmova" moderne logike s kvantifikatorima. Taj dio o zaključku završava se upozorenjem na moguće logičke pogreške u postupku zaključivanja.
Drugi dio logike obrađuje metode spoznavanja. Tu su najprije metode formiranja i ekspliciranja pojma gdje se govori o definiciji i diviziji, zatim metode izvođenja i zasnivanja sudova. Tu se raspravlja o dvije tradicionalne metode: indukciji i dedukciji i problemima koji su s njima skopčani. Zatim se govori o još nekim metodama osobito koje se primjenjuju u prirodnim znanostima, kao što su: opis, objašnjenje i predviđanje. Zatim se prikazuju načini otkrića i dokazivanja u znanostima kao i moguće pogreške u postupku dokazivanja. Razjašnjavaju se pojmovi: problem hipoteza, provjerljivost, opovrgavanje.
Obvezna literatura: Aristotel, O tumačenju, Zagreb 1989.
Aristotel, Kategorije, Zagreb 1992.
Arnold, Đ., Logika za srednja učilišta, Zagreb 1923.
Jakić, M., Logika, Zagreb 1995.
Kalužnin, L. A.,Što je matematička logika, Zagreb 1975.
Kovač, S., Logika, Zagreb 1998.
Macan, I. Uvod u tradicionalnu logiku, Zagreb 2005.
Petrović, G., Logika, Zagreb 2006.
Prior, A.N., Historija logike, Zagreb 1970.
Proširena literatura:De Vries, Logica, Barcelona 1952.
Donat, J., Logica, Oenipente 1914.
Essler, W. K., Einführung in die Logik, Stuttgart 1969.
Kamlah, W./Lorenzen, P., Logische Propaedeutik, Mannheim-Wien-Zürich 1973.
v. Kutschera, F. / Breitkopf, A. Einführung in di moderne Logik, Freiburg 1992.
Langer, S. An Introducton to Symbolic Logic, New York 1967.
Lorenzen, P., Formale Logik, Berlin 1967.
Menne, A., Einführung in die formale Logik, Darmstadt 1985.
Menne, A., Folgerichtig denken, Darmstadt 1988.
Quine, W.v.O., Grundzüge der Logik, Frankfurt a.M. 1993.
Rosenkranz, S. Einführung in die Logik, Stuttgart 2006.
Salmon, W. C., Logik, Stuttgart 1983
Savigny, E. von, Grundkurs im logischen Schliessen, München 1976.
Savigny, E. von, Grundkurs im wisseschaftlichen Definieren, München 1976.
Tugendhat E./Wolf, U. Logisch-semantische Propädeutik, Stuttgart 1983.
Wittgenstein, L., Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo 1960.
Zahn, P., Ein argumentativer Weg zur Logik, Darmstadt 1982.
Zoglauer, T. Einführung in die formale Logik für Philosophen, Stuttgart 1983.
Fp1110 Moderna logikaPredavač: Ivan Hang SJ
Oblik izvođenja nastave: (- tjedno p + v: 2 + 1)
Broj sati aktivne nastave: 45.
Ciljevi kolegija: Razvijati logičko mišljenje, sposobnost apstrakcije, dati osnovna znanja o matematičkoj logici.
Sadržaj kolegija:1.Teorija skupova. Osnovne relacije, operacije na skupovima. Funkcije. Uspoređivanje skupova.
2.Algebra sudova. Logičke operacije, Booleove funkcije, normalne forme, Booleova algebra, primjene.
3.Identički istinite formule algebre sudova.
4.Algebra predikata. Predikati, primjena operacija algebre sudova, kvantifikatori. Sudovi i silogizmi.
Studentske obaveze: Prisustvovanje predavanjima i vježbama, sudjelovanje u rješavanju zadataka i raspravama, te studiranje i samostalno rješavanje zadataka. Način polaganja: Pismeni i usmeni. Ocjenjivanje studenata: Ispit, utječe također prisustvovanje nastavi i aktivnost, posebno kod vježbi.
Literatura: Obavezna: Kalužnin, L. A., Što je matematička logika, Zagreb 1975; Vranjković, P., Booleovva algebra, Zbirka riješenih zadataka, Zagreb 1998; Devidé, V., Matematička čitanka, Zagreb 1991;
Preporučena: Devidé, V., Zadaci iz apstraktne algebre, Beograd 1991;
Ćirović, B., Uvod u matematičku logiku i teoriju rekurzivnih funkcija, Zagreb 1996.
Fp2100 Filozofija spoznajeNositelj predmeta: Prof.dr.sc. Ivan Macan SJ
Predavanja sadržavaju slijedeće teme i slijedeća poglavlja: Najprije se razmatra narav filozofskog pitanja uopće, u kojem se posebno ističe kritički problem – problem mogućnosti ljudske spoznaje. Spoznajnoteoretsku problematiku potiče činjenica različitosti filozofskih uvjerenja kroz povijest i zahtjev jedinstvenosti istinite i sigurne spoznaje. Na to se nadovezuje kratak pregled kritičkog problema, s posebnim naglaskom na suvremenoj analitičkoj filozofiji. Tu se pomalo nazire pravo određenje, opravdanje i svrha filozofije spoznaje kao filozofske discipline.
U traženju odgovora na kritički problem potrebno je najprije pobliže odrediti značenje termina "istinit" i "istina". Tu se suočavamo s raznim teorijama o istini. Posebna se pozornost posvećuje teoriji korespondencije i njezinu kriteriju istine. Glavni oslonac sigurne i istinite spoznaje, a onda i svake spoznaje uopće – kao odgovor skepticizmu, nalazi se u samosvijesti. Samosvijest se obrađuje u okviru teorije o "reditio completa" kako ju je preuzeo i razradio Toma Akvinski, a u kojoj se ogleda preduvjet svake intelektualne spoznaje.
Filozofija spoznaje, prikazana u ovim predavanjima, usmjeruje se putem kritičkog realizma koji se zasniva na aristotelovsko-skolastičkoj tradiciji. U tom se okviru obrađuju pitanja u svezi s oblikovnjem pojmovne spoznaje, gdje se obrađuje problem apstrakcije i ontološka vrijednost općih pojmova (s odgovorom na moderne oblike nominalizma i pretjeranog realizma).
Posebno se poglavlje bavi i pitanjem priopćivosti spoznaje sažeto u problemu jezika (a povezano i s predavanjima logike i analitičke filozofije) s posebnim osvrtom na pitanje značenja i smisla ljudskih riječi i iskaza. Svoj odgovor traže i pitanja vezana uz neopozitivističke teorije i princip verifikacije kao jedino mjerilo smisaonosti iskaza.
Važno mjesto zauzima i poglavlje o pouzdanosti ili sigurnosti ljudske spoznaje. Na primjerima različitih vrsta spoznaja i znanja, kao što su povijesna spoznaja, spoznaja na području prirodnih znanosti, mogućnost opravdavanja tvrdnji o materijalnom svijetu, pa sve do opravdavanja iskaza koji sadržajem nadilaze svako iskustvo (metafizički iskazi), pokazuje se da je moguće osloniti se na tzv. spontanu sigurnost našeg ljudskog života, koja doduše logički ne isključuje mogućnost svoje protivnosti, ali se ta protivnost, zbog malo razloga koji govore njoj u prilog, može zanemariti. Na mnogim spoznajnim područjima dolazimo dakle do vrijednih spoznaja, koje ostaju doduše hipotetske, ali su toliko sigurne da im možemo povjeriti svoj život.
Pridolazi još razmatranje čisto apriornih spoznaja logičkih (i ontoloških) načela, posebno načela protuslovnosti i uzročnosti, koja se pokazuju kao nezaobilazni preduvjeti ljudskog spoznavanja i zaključivanja.
Konačno se postavlja problem slobodnog stava pred spoznanjem istine. Tu se spoznaja susreće sa čovjekovom slobodom, koja doduše može zaustaviti daljnji spoznajni postupak i traženje istine, ali se otkriva i određeni etos istine u čovjeku koji ga prisiljava da tako dugo traži dok nije za svoje tvrdnje pronašao dovoljno opravdanje. Uvid i sloboda, pa onda i kritika i etike, ne isključuju se, nego međusobno nadopunjuju i rasvjetljavaju.
Obvezna literatura: Bošković, H., Problemi spoznaje, Zagreb 1931.
Dancy, J. Uvod u suvremenu epistemologiju, Zagreb 2001.
Macan, I., Filozofija spoznaje, Zagreb 1997.
Macan, I. (ur.), Izbor tekstova za filozofiju spoznaje, Zagreb 2006.
Supek, I., Teorija spoznaje, Zagreb 1974.
Supek, I., Filozofija znanosti i humanizam, Zagreb, 1979.
Zimmermann, S., Nauka o spoznaji, Zagreb 1942.
Proširena literatura:Aristotel, Metafizika, Zagreb 1992.
Baumann P. Erkenntnistheorie, Stuttgart 2006.
de Vries, J., Grundfragen der Erkenntnis, München 1980.
Chisholm, R.M. Theory of Knowledge, New York 1989.
Descartes, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Zagreb 1975.
Hume, D., Istraživanje o ljudskom razumu, Zagreb 1956.
Kant, I., Kritika čistog uma, Zagreb 1984.
Keller, A. Allgemeine Erkenntnistheorie, Stuttgart 1982.
Keller, A. Sprachphilosophie, Freiburg, 1979.
Lehrer, K. Knowledge, Oxford 1978.
Lonergan, B. J. F., Insight. A Study of Human Understanding, New York 1957.
Platon, Država, Zagreb 1977
Platon, Fileb i Teetet, Zagreb 1975.
Platon, Menon
Platon, Kratil, Zagreb 1976.
Wittgenstein, L., Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo, 1960.
Wittgenstein, L. Filozofijska istraživanja, Zagreb 1998.
Fp7110 Socijalna etikaNositelj predmeta: Prof. dr. Ivan Macan SJ
Socijalna se etika ovdje prikazuje kao dio filozofije ljudskog društvenog života. Zato se najprije ističu glavne crte socijalne filozofije koje u sebi sadrže društvenost čovjekove naravi (u filozofiji naglašavana već od Aristotolevih vremena), određenje samog pojma društva i njegove glavne atribute: cjelovitost, jedinstvenost, društvo kao organizam i kao osoba. Posebna se pozornost posvećuje problemu koji nastaje u odnosu između čovjeka kao pojedinca i njegove osobnosti s jedne strane te zahtjeva društva i njegove jedinstvenosti. Na auktoritet u društvu, odnosno na društvenu vlast gleda se kao na onaj element koji je odgovoran za održanje društva, za usmjerenost članova društva prema zajedničkom cilju.
Glavne značajke društva bile su kroz povijest tumačene na razne načine. Kao primjeri jednostranog naglašavanja bilo pojedinca bilo društva odnosno kolektiva razmatraju se dva suprotna društvena sustava: liberalizam i kolektivizam u najrazličitijim povijesnim oblicima. Njima se kao protuteža stavlja sustav kršćanskog solidarizma. On se zasniva na dva glavna načela kršćanskog pogleda na društveni život i društvo uopće, a to su: načelo supsidijarnosti i načelo solidarnosti. Načelo supsidijarnosti obraća se društvu (kolektivu) i traži od njega da svakom pojedinom članu društva pruži dostatnu pomoć (subsidium) za što uspješniji razvoj svih njegovih mogućnosti. No ta "pomoć" ne smije ići tako daleko da bi jednostavno ugušivala inicijativu pojedinca i, miješajući se u sva područja ljudskog života, čovjeku oduzimala njegovu osobnost i dostojanstvo. Načelo solidarnosti okreće se pojedinom članu društva i napominje mu da društvo može izvršiti svoju ulogu tek onda ako se svi njegovi članovi zalažu i pridonose ono što je za opstanak i razvoj društva potrebno.
Na društvenost čovjeka spada i pitanje vlasništva. Predavanja zastupaju mišljenje da je zahtjev za osobnim (privatnim) vlasništvom utemeljen na čovjeku kao osobi koja može biti isključivi gospodar raznih stvari. Zahtjev za vlasništvom može se ograničiti, posebno ako to traži veće dobro društva. U posebnom dijelu socijalne etike obrađuju se neke normativne smjernice za posebne društvene zajednice. Glavna se pozornost posvećuje društvenim oblicima kao što su: obitelj, narod (nacija) i država. I tu se zastupaju glavne odrednice kršćanskog (katoličkog) društvenog nauka, sadržanog ponajprije u papinskim enciklikama: od "Rerum novarum" Leona XIII. do "Centesimus annus" Ivana Pavla II. Na obitelj se gleda kao na prirodnu zajednicu muža i žene nastalu na temelju bračne zajednice, s glavnim zadatkom rađanja i odgoja potomstva. Pojam naroda (nacije) je povijesno uvjetovan i ne može se u svim detaljima potpuno odrediti. Ipak, pripadnost nekom narodu čini važnu sastavnicu čovjekova društvenog života. Država je također prirodna zajednica ljudi, nužna za osiguranje potpunog razvoja ljudske osobe. Kao najprihvatljiviji oblik državnog uređenja uzima se parlamentarna demokracija.
Obvezna literatura:Macan, I., Socijalna etika i druge studije, Zagreb 2002..
Kuničić, J., Katolička društvena nauka, Zagreb 1971.
Šimundža, D.,Čovjek, društvo, Crkva, Split 1979.
Weiler, R., Uvod u katolički socijalni nauk, Zagreb 1995.
Polšek, D. (ur.), Mala čitanka liberalizma, Zagreb 1993.
Mišić, A. (ur.), Crkva i zdravo društvo, Zagreb 1999.
Rawls, J., O liberalizmu i pravednosti, Rijeka 1993.
* Socijalna agenda. Zbornik mjerodavnih tekstova, Zagreb 2004.
Proširena literatura:(Skupina autora), Građansko društvo i država. Povijest razlike i nove rasprave, Naprijed Zagreb 1991.
Lerotić, Z., Nacija. Teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, Zagreb 1984.
Posavec, Z., Dijalektika i politika, Zagreb 1979.
Pfurtner, S./Heierle, W., Einführung in die katholische Soziallehre, Darmstadt 1980.
Baruzzi, A., Einführung in die politische Philosophie der Neuzeit, Darmstadt 1988.
Nell-Breuning, O. von, Soziallehre der Kirche, Wien 1977.
Nell-Breuning, O. von, Baugesetze der Gesellschaft, Freibung im Breisgau 1968.
Hartmann, K., Politische Philosophie, Freiburg 1981.
Fp8400 Povijest suvremene filozofijePredavač: Ivan Šestak
Razumijevanju filozofije pridonosi i upoznavanje njezine povijesne konkretnosti. U tu se svrhu među ostalim na poseban način razmatra i razdoblje suvremene filozofije. Studentima se također želi skrenuti pozornost na uvjetovanost današnjeg mentaliteta upravo klasičnim predstavnicima toga razdoblja povijesti filozofije. Neki se filozofi (Nietzsche, Husserl, Heidegger) te neke struje (personalizam, analitička filozofija, filozofija jezika) proučavaju u zasebnim kolegijima pa se tako ovo razdoblje dodatno obogaćuje. Osnovne teme: uvod u razdoblje suvremene filozofije; filozofija nakon Hegela; novokantovske škole; veliki začetnici suvremene misli; pozitivizam; filozofija života; američka filozofija i pragmatizam; fenomenologija; filozofija egzistencije; filozofija dijaloga; neomarksizam i “Frankfurtska škola”; strukturalizam; hermeneutika; neoskolastika.
Literatura: Pejović, D., Suvremena filozofija Zapada, u: Filozofska hrestomatija, sv. 9., Zagreb 1979; Ayer, A.J., Filozofija u dvadesetom vijeku, Sarajevo 1990; Bošnjak, B., Povijest filozofije, sv. III, Zagreb 1993; Galović, Milan, Suvremena filozofija II, u: Herestomatija filozofije, sv. 8, Zagreb 1996; razni uvodi u prijevode djela pojedinih filozofa toga razdoblja kao i njihovi životopisi.
Fp8300 Povijest filozofije srednjega vijekaPredavač: Ivan Šestak
Raspad Zapadnoga rimskoga carstva i seoba naroda stvaraju novu situaciju u cjelokupnom kulturnom životu tadašnje Europe. U novim prilikama javlja se na djelomično nov način baštinjena filozofija. U vremenu karolinške renesanse na islamskom prostoru djeluju ugledni filozofi, i to ne samo kao baštinici platonizma-aristotelizma nego i kao samostalni mislioci. U 12. i 13. stoljeću nastaju na europskom Zapadu dobro uređena sveučilišta na kojima filozofija i teologija dostižu sjajne vrhunce. Na početku se kolegija osobita pozornost poklanja Augustinu kao najjačem predstavniku zapadne patristike, a potom se na poseban način obrađuju najznačajniji mislioci srednjovjekovne filozofije, primjerice Avicena, Averoes, Abelard, Anzelmo, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura kao i oni koji spadaju u večer srednjega vijeka, koji doduše donosi nov pristup filozofskom istraživanju, ali bez izrazitijeg jedinstva.
Literatura: B. Bošnjak, Povijest filozofije, knjiga I, Zagreb, 1993; F. Koplston, Historija filozofija, tom II, Srednjovjekovna filozofija, Beograd, 1989; S. Kušar, Srednjovjekovna filozofija, Hrestomatija filozofije, sv. II, Zagreb 1996; A. S. McGrade (ed.), The Cambridge Campanion to Medieval Philosophy, Cambridge University Press, 2003; R. Heinzmann, Philosophie des Mittelalters, Stuttgart, 1992. te odabrani tekstovi srednjovjekovnih mislioca.
Fp5100 Filozofska antropologijaPredavač: Ivan Šestak
Cilj je kolegija studentima ukazati na naročitost formalnoga objekta ove filozofske discipline kojim se ona zapravo razlikuje od svake druge antropologije. Ona naime želi doprijeti do same biti čovjeka. Kako bi to iznijela na vidjelo, filozofska se antropologija služi kompleksnom metodom koja u sebi objedinjuje fenomenološke, transcendentalne i ontološke sastavnice. Zaključivanje na počelo koje se sa čitavom filozofskom tradicijom naziva «dušom» nameće se kao metafizička nužnost. Osnovne teme: uvod s pitanjem o metodi i povijesnom pozadinom antropološkom misli; čovjekov odnos prema svijetu; samotumačenje čovjeka (fenomen samosvijesti, duhovno spoznavanje, slobodno htijenje, moralno djelovanje, teorija i praksa); bit čovjeka (pitanje o biti, problem “duša-tijelo”, duh kao duša tijela, tijelo kao medij duha, osobna cjelovitost); samoostvarenje čovjeka (intersubjektivnost koja dolazi do punine u “amor benevolentiae”), odnos pojedinca i zajednice, čovjek i povijest, pitanje o smislu i smislenom temelju, transcendencija i religija.
Literatura. Klasična djela: Aristotel, O duši; T. Akvinski, S. th. I, qq 75-96; M. Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu, Sarajevo 1987; A. Gehlen, Čovjek: njegova priroda i njegov položaj u svijetu, Sarajevo 1990; H. Plessner, Stupnjevi organskog i čovjek: uvod u filozofsku antropologiju, Sarajevo 1981. Priručnici: M. Belić, Metafizička antropologija, Zagreb 1995; H. Burger, Filozofska antropologija, Zagreb 1993; E. Coreth, Was ist der Mensch, Innsbruck 1980; G. Haeffner, Filozofska antropologija, Zagreb 2003; B. Mondin, Antropologia filosofica, Bologna 2000; J. B. Reichmann, S.J., Philosophy of the Human Person, Chicago 1985; C. Valverde, Der Mensch als Person, Paderborn 1999. te neki članci.
Up0020 Uvod u filozofijuPredavač: Ivan Šestak
Cilj je ovoga kolegija odgovoriti na pitanje: «Što je to zapravo filozofija?» U tu se svrhu ukazuje na činjenicu da je ona naprosto čovjekov egzistencijal, tj. njegova naravna sposobnost da traži odgovore na sveobuhvatna pitanja o podrijetlu, sadržaju i svrsi čitavoga kozmosa i vlastitoga života. Kolegij želi pokazati da se ova karakteristika filozofije može verificirati u čitavoj njezinoj povijesnoj konkretnosti. Osvjetljavanju sadržaja pojma filozofije pridonosi i prikaz njezinih temeljnih i pomoćnih disciplina. U tu se svrhu također tematizira odnos filozofije prema teologiji kao znanosti vjere, prema prirodnim znanostima te umjetnosti kao i njezino značenje za život čovjeka u cjelini.
Literatura: Aristotel, Nagovor na filozofiju; Zimmermann, S., Uvod u filozofiju, Zagreb 1922;Heidegger, M., Što je to – filozofija, Zageb 1972; Despot, B., Uvod u filozofiju, Zagreb 1988; Anzenbacher, A., Uvod u filozofiju, Zagreb 1992; Bochenski, J.M., Uvod u filozofsko mišljenje, Split 1997; Fink, E., Uvod u filozofiju, Zagreb 1998.
Up0040 Uvod u psihologijuMijo Nikić SJ
Cilj ovog kolegija je upoznati studente s glavnim pojmovima iz psihologije kao znanosti koja proučava čovjekovo vanjsko ponašanje i njegove unutrašnje psihičke procese koji su odgovorni za njegovo ponašanje i doživljavanje. Obrađuju se najbolji načini kako što bolje upoznati i promijeniti sebe, odnosno neprimjerene reakcije i tendencije vlastite ličnosti. U tu svrhu analiziraju se ne samo svjesni, nego također i nesvjesni motivi koji pokreću osobu na djelovanje u intrapsihičkom doživljavanju i interpersonalnim odnosima i globalnoj komunikaciji. Uz osnovne teme iz psihologije kao što su: psihofiziologija, percepcija, motivacija, emocije, obrambeni mehanizmi ličnosti, obrađuju se još i razine psihičkog života, uloga podsvijesti u svakodnevnom životu te razne teorije ličnosti. Psihodijagnostika nam pomaže u otkrivanju potisnutih konflikata i psihotrauma, a psihoterapija nastoji integrirati sve aspekte ličnosti i pomoći osobi da bolje funkcionira i ostvaruje svoje razumne ciljeve. Uz klasične modele psihoterapije kao što su psihoanaliza, egzistencijalna, bihevioralna i humanistička, obrađuju se još i noviji modeli kao što su logoterapija, kristoterapija i hagioterapija.
Literatura. Obavezna: Furlan, I, Čovjekov psihički razvoj, Zagreb 1991; Hall, Calvin-Lindzey, Gardner, Teorije ličnosti, Beograd 1983; Szentmartoni, M., Psihološka antropologija, Zagreb 1991, Nietzel, M.T-Bernstein, D.A-Milich, R., Uvod u kliničku psihologiju, Naklada Slap, Jastrebarsko 2002; M. Nikić, Psihologija (skripta za studente), Zagreb 2005. Preporučena: Psihologijski rječnik (uredio: Petz, B.), Zagreb 1992; Goleman, D., Emocionalna inteligencija, Zagreb 1997; Zvonarević, M., Socijalna psihologija, Zagreb 1989; Imoda, F., Razvoj čovjeka - psihologija i misterij, Zagreb 2004.
Psihologija religioznostiMijo Nikić SJ
Cilj ovog predmeta je upoznati se s osnovnim temama iz psihologije religije imajući na pameti multidimenzionalnost religioznosti. Religioznost je u ovom kolegiju shvaćena kao bitna dimenzija čovjeka i kao njegovo osobno osvjedočenje u postojanje nadnaravnog svijeta te kao određeni stil života koji ga inspirira i potiče da živi kvalitetnije i odgovornije prema Bogu, sebi i svijetu. Čovjekovo vjersko uvjerenje izražava se kroz njegovo psihičko doživljavanje, tako da je i čovjekova religioznost prožeta njegovim psihičkim stanjem, njegovom emocionalnom zrelošću ili ograničenošću. Sama religioznost može biti zrela i autentična, ali također i nezrela odnosno neurotična. Kvaliteta religioznosti ovisi o slici Boga koju osoba ima u svojoj svijesti i još više u svojoj podsvijesti. U ovom se kolegiju analiziraju korijeni religioznosti, uloga oca i majke u stvaranju slike o Bogu, o socijalnoj dimenziji religioznosti, o raznim funkcijama religioznog stava te o nekim parapsihološkim fenomenima religioznog karaktera.
Literatura. Obavezna literatura: Ćorić, Šito, Psihologija religioznosti, Naklada Slap, Jastrebarsko 2003; Szentmarotoni, Psihologija duhovnog života, Zagreb 1990; Nikić, Mijo, Psihologija religije (skripta), Zagreb 2005; Jurčić, M.-Nikić, M.-Vukušić, H. (ur.), Vjera i zdravlje, zbornik radova, Zaklada BJL, Zagreb 2005. Preporučena: Satura, V., Religija i duševno zdravlje, Zagreb 1984; James, W., Raznolikosti religioznog iskustva, Zagreb 1990.
Novi religiozni pokretiMijo Nikić SJ
Cilj je kolegija upoznavanje nove religioznošću koja se manifestira u mnogobrojnim novim religijskim pokretima i sljedbama. Kolegij predstavlja kršćanske i nekršćanske zajednice u svijetu i Hrvatskoj. Polazi se od činjenice da je čovjek religiozno biće (homo religiosus) i da on svoju religioznost izražava kroz pripadanje određenoj vjerskoj zajednici. Objašnjava se fenomen nove religioznosti koja iskače iz tradicionalnog okvira određene objektivnosti i racionalnosti i naglasak stavlja na emocionalni subjektivni doživljaj. Objašnjavaju se metode promidžbe nove religioznosti, njihov credo te magijska i ezoterična dimenzija prisutna u mnogim novim.religijskim pokretima.
Literatura. Obavezna: Nikić, M. (ur.) Novi religiozni pokreti, zbornik radova, Zagreb 1997; Nikić, M., Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima, Zagreb 2003. Preporučena: Partridge, Christopher, Enciklopedija novih religija – nove religije, sekte i alternativni duhovni pokreti, Zagreb 2004; Grakalić,. , Duhovnost novoga doba, Zagreb 1994; Bartz, Sekte danas, Zagreb 1984.
Fp3100 MetafizikaNositelj predmeta: Prof.dr.sc. Anto Mišić SJ
Proučavanje naravi metafizike započinje promatranjem pojma metafizike kao znanosti o biću kao biću, njegovim vlastitostima i uzrocima. Određuje se mjesto metafizike u ljudskoj spoznaji, te s obzirom na druge znanosti a posebno odnos prema vjeri i teologiji. Proučava se biće kao polazište metafizike, njegov pojam, bit kao načinu bitka bića i bitak kao zbiljnost bića. Određuju se oznake pojma bića, tumači njegova primarnost u ljudskoj spoznaji, ističe njegova analognost. Objašnjava se načelo ne-protuslovlja, kao prvog načela bića, te određuje njegova uloga u metafizici.
U sistematskom dijelu predmeta obrađuju se tri veće cjeline: a) metafizička struktura bića; b) transcendentali; c) uzroci. U metafizičkoj strukturi bića izlaže se nauka o supstanciji i akcidentima, njihovoj naravi, vlastitostima i spoznaji. Potom je riječ o predikatima njihovim stupnjevima i važnosti, tumači se nauka o zbiljnosti i mogućnosti, biti bića, te principu individuacije. Objašnjava se na koji način je zbiljnost bitka posljednji temelj realnosti bića, o realnoj razlici bitka i biti, o kompoziciji biti i zbiljnosti bitka kao temeljnoj strukturi stvorenih bića. Daju se osnovni podaci o subzistentnom subjektu, te o pojamu osobe. U dijelu o transcendentalima daju se osnovni vidici transcendentala bića, njihova odnosa s predikatima, metafizičkoj dedukciji, analogiji bića i njezinim vlastitostima. Potom se govori o osnovnim trenscendentalima: jednoći, istinitosi, dobroti i ljepoti. U dijelu o uzrocima najprije se tumači načelo uzročnosti, govori o njegovu iskustvu, spoznaji, naravi i vrstama. Potom se obrađuje formalni i materijalni uzrok, njihova narav i međusobni odnos. Uz narav tvornog uzroka posebno je riječ o vrstama te o djelovanju kao vršenju tvorne uzročnosti. Uz tumačenje naravi finalnog uzroka riječ je i o vrstama, načelu finalnosti i svrsi kao uzroku drugim uzrocima. Na koncu je govor o Božjem uzrokovanju i uzrokovanju stvorenja, o ograničenosti stvorene uzročnosti, o odnosu između Prvog uzroka i drugih uzroka.
Obvezna literatura: Aristotel, Metafizika, Zagreb 1992; Belić M., Ontologija (skripta) 1985. (Dodaci 1993); Belić M., 'Biti ili ne-biti' u svjetlu analogije bića, u: Filozofija u susret teologiji, Zagreb, str. 37-98;Belić M., Boškovićeva nauka o finalnosti – vrijedan doprinos metafizici, u: Filozofija znanosti Ruđera Boškovića, Zagreb 1987, str. 193-225; Stadler, Opća metafisika ili ontologija, Sarajevo 1907; Šanc F., Stvoritelj svijeta, Sarajevo 1935.
Proširena literatura: Alvira T. – Clavell L. – Melendo t., Metafisica, Firenze 1987; Bruaire C., L'etre et l'esprit, Paris 1983; Coreth E., Metaphysik. Eine methodisch-systematische Grundlegung, Innsbruck 1964; De Finance J., Conoscenza dell'essere. Trattato di ontologia, Roma 1987; Gilbert P., La semplicita del principio. Introduzione alla metafisica, Casele Monferrato 1992; Lakebrink B., Klassische Metaphysik, Freiburg 1967; Lotz J.B., Der Mensch im Sein, Freiburg 1967; Owens J., The Doctrine of Being in the Aristotelian Metaphysics, (3. ed.), Toronto 1978; Weissmahr B., Ontologie, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1985.
Fp6100 Filozofija prirode Nositelj predmeta: Prof.dr.sc. Anto Mišić SJ
Filozofija prirode je filozofski studij tjelesnog svijeta podijeljen u dva osnovna dijela: kozmologija gdje se općenito promatra tjelesni svijet i dio u kome se promatra živi svijet. Tumače se osnovni pojmovi filozofije prirode i donosi povijesni razvoj slike svijeta (svemira). Detaljnije je protumačena protežnost, temeljna oznaka tjelesnosti i činjenica neposrednog iskustva, razlika između protežnosti i tjalesne supstancije. Detaljno se tumači kategorija supstancije, kvaliteta, kvantiteta (količina) i povezana pitanja (protežnost i broj). Daje se tumačenje aristotelovih kategorija (ubi, situs i habitus) koji se odnose na protežnost. Donosi se tradicionalno shvaćanje i formiranje suvremenog pojma prostora, osobito Newtonovo shvaćanje apsolutnog prostora i novijih relativističkih teorija. Tumači se odnos kretanja i vremena, tradicionalna i novija poimanja, kao i odnos kvaliteta i tjelesnog svijeta. Detaljno je protumačena teorija hilemorfizma, metafizičke strukture tijela, te odnos hilemorfističkih i atomističkih teorija. Posebna se pozornost daje teoriji sastavljenosti tijela od prve materije i supstancijalne forme, materiji (quantitate signata) kao principu individuacije, te odnosu mase i energije (termodinamičkim zakonima). Govori se općenito o životu, porijeklu i širenju života, porijeklu čovjeka (tradicionalne i suvremene teorije).
Obvezna literatura: Aristolel, Fizika, Zagreb 1987; Pavlović, B. U., Filozofija prirode, Zagreb 1978: Stadler, J., Kosmologija, Sarajevo 1909.
Proširena literatura: Weiszaecker, C. F. von, Die Einheit der Natur, 4. Aufl. München 1972; Aubert, J.- M., Philosophie de la nature, Paris 1965; Büchel, W., Philosophische Probleme der Physik, Freiburg-Basel-Wien 1965; Dingler, H., Geschichte der Naturphilosophie, Berlin 1932: Dieschner, M., Einführung in die Naturphilosophie, Darmstadt 1981; Echarri, J., Philosophia entis sensibilis, Romae 1959; Heisenberg, W., Der Teil und das Ganze, München 1969; Hoenen, P., Cosmologia, ed. 2. Romae 1936; Masi, R., Cosmologia, Roma-Parigi-Tournai-New York 1961; May, E., Kleiner Grundriss der Naturphilosophie, Meisenheim am Glan 1949; Seiler, J., Philosophie der unbelebten Natur, Olten 1948; Selvaggi, Ph., Cosmologia, ed. 2. Romae 1962; Selvaggi, F., Filosofia del mondo fisico, Roma 1971; Selvaggi, F., Filosofia del mondo – cosmologia filosofica, Roma 1985.
Fp8201 Renesansna filozofija – u Hrvatskoj Nositelj predmeta: Prof.dr.sc. Anto Mišić SJ
Radi boljeg razumijevanja renesansne filozofije prvo se iznosi tumačenje pojma renesanse, određuje vrijeme i prostor stvaranja renesansnih mislilaca, te opširniji prikaz humanističkog pokreta koji ima odlučujuću ulogu za razumijevanje utjecaja klasičnih studija na cjelokupnu renesansnu misao. Posebnu važnost za renesansne filozofe ima tzv. "studia humanitatis": gramatika, retorika, povijest, poezija i moralna filozofija, predmeti koji su činili okosnicu humanističkog obrazovanja. Naznačen je i utjecaj glavnih filozofskih struja (Platonizam, Aristotelizam, Neoplatonizam), te drugih izvora (Hermetizam, Zoroastro, Orfei, Kabala), koji su utjecali na renesansne mislioce pa su važan ključ za razumijevanje njihovih filozofskih sustava.
Imajući u vidu povezanost hrvatskih renesansnih mislilaca ponajprije s onima iz Italije, gdje su nerijetko i sami živjeli i stvarali, smatram važnim prikazati neke znamenitije talijanske renesansne filozofe. Marsilio Ficino (1433-1499) osnivač Firentinske akademije i glavni prestavnik platoničke tradicije, prevoditelj Platonovih djela i Hermetičkih spisa, jako je utjecao na kasnije mislioce. Giovanni Pico della Mirandola (1463-1494), originalan i samostalan mislilac, koji je pokušao pomiriti dvije velike filozofske tradicije aristotelizam i platonizam, te pokazati postojanje univerzalne istine na kojoj svaka filozofija sudjeluje u određenoj mjeri. Bernardino Telesio (1509-1588) uzet je kao najizrazitiji prestavnik "filozofije prirode", te Giordano Bruno (1548-1600) kao jedan od najpoznatijih renesansnih mislilaca.
Od hrvatskih renesansnih filozofa detaljno se obrađuje Franjo Petrić (1529-1597) sigurno najvažniji i najoriginalniji hrvatski renesansni filozof. Ukratko se donose osnovni podaci iz njegova života i kratko prestavljaju važnija publicirana djela, a detaljnije glavno Petrićevo filozofsko djelo "Nova de universis philosophia" (Nova sveopća filozofija). Detaljno se obrađuje njegov filozofski sustav, koji se može označiti kao tipično neoplotonički i renesansni, s posebnim naglaskom na fizičku i metafizičku ulogu svjetla u njegovom filozofskom sustavu.
O drugim renesansnim misliocima (Juraj Dragišić, Benko Benković, Nikola Gučetić, Grgur Budisaljić, Juraj Dubrovčanin, Antun Medo, Marko Marulić, Matija Vlačić), daju se samo osnovni podaci o životu i spisima.
Obvezna literatura: Banić-Pajnić E., Duhovnopovijesna raskršća. Poruke renesansne filozofije, Zagreb 1991; Banić-Pajinić. E., Filozofija renesanse (Hrestomatija filozofije III), Zagreb 1996; Banić-Pajnić E., Antun Medo dubrovački filozof šesnaestog stoljeća, Zagreb 1980; Filipović V., Filozofija Renesanse i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb 1956; Karšulin M.G., Filozofska misao Frane Petrića, Zagreb 1988; Schiffler, Lj., Frane Petrić - Franciscus Patritius, Zagreb, 1997.
Proširena literatura: Cochrane E., The Late Italian Renaissance, London 1970; Gentile G., Il pensiero italiano del Rinascimento, Firenze 1940; Gerl H-B., Einführung in die Philosophie der Renaissance, Darmstadt 1989; Kristeller P.O., Il pensiero filosofico di Marsilio Ficino, Firenze; Kristeller P.O., Eight Philosophers of the Italian Renaissance, Stanford California University, 1964.
Rp7110 Ranokršćanska književnostNositelj predmeta: Prof.dr.sc. Anto Mišić SJ
U uvodnim napomenama, uz definiciju, objašnjavaju se pojmovi vezani uz Ranokršćansku književnost, poput "potrologija" i "patristike", određuje se njezin povijesni milje i mjesto unutar kršćanske teologije. Daju se osnovni podaci o jezicima na kojima je nastala i sačuvana ranokršćanska književnost, o tehnologiji pisanja i prepisivanja te vremenska podjela u kojem je nastala. Prikazuje se i odnos te književnosti prema židovskoj i poganskoj kulturi te ostalim drevnim književnim tradicijama. Naznačena su i važnija (kritička i nekritička) izdanja ranokršćanskih književnih djela.
Sistematski prikaz pojedinih ranokršćanskih pisaca, života, naslova i sadržaja njihovih spisa, grupiran je prema vremenu i(li) prostoru u kome su stvarali. Prvo se govori o najstarijoj grupi, tzv. "Apostolski oci", koji, radi svoje drevnosti i značaju njihovih spisa, posebno su važni: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarpo, Papija Hijerapolski, Barnabina poslanica, Didahe, Hermin Pastir, Poslanica Diognetu. Narednu skupinu čine apologetski pisci drugog stoljeća: Justin, Atanagora, Teofil, Tacijan, Irenej, koji su povezani osobito tematikom svojih spisa, tj. obrana kršćana i kršćanstva od pogana ili židova. Nakon njih obrađuju se veliki pisci trećeg stoljeća, istočni: Klement Aleksandrijski i Origen; te zapadni: Tertulijan, Hipolit i Ciprijan, s kojima završava razdoblje u kojem kršćanstvo nije imalo slobodu. Opširno se obradjuje tzv. "Zlatno doba" ranokršćanske književnosti, koje obuhvaća razdoblje u kome su održana četiri velika koncila, odnosno vrijemo od Konstanova obrata 313. do 451. U tom razdoblju žive i stvaraju najveći ranokršćanski pisci medju kojima: Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski, Grgur Nisenski, Euzebije, Ćiril Jeruzalemski, Ivan Zlatousti, Ambrozije, Jeronim, Augustin i mnogi drugi.
Prikaz ranokršćanske kniževnosti završava se trećim razdobljem, u kojem dolazi do opadanja, osobito u originalnosti novonastalih spisa, ipak i tada stvaraju neki velki kršćanski pisaci: Leon Veliki, Petar Krizolog, Grgur Veliki i Izidor Seviljski (na zapadu) i Maksim Konfesor i Ivan Damašćanski (na istoku), s kojima i završava ranokršćanska književnost.
Obvezna literatura: Šagi-Bunić T., Izazov starih, Zagreb 1982; Šagi-Bunić T., Povijest kršćanske literature (I sv.), Zagreb 1976; Pavić J./Tenšek T. Z., Patrologija, Zagreb 1993; Mišić A., Ranokršćanska literatura (skripta), Zagreb 1994.
Proširena literatura: Altaner B., Patrologie, Freiburg-Basel-Wien (mnogo izdanja i prijevodi); Quasten J., Patrology, (razna izdanja i prijevodi); Kelly J. N. D., Early Christian Doctrines, London 1968. (razni prijevodi); Dizionario patristico e di antichita cristiana, Marietti 1983-1984; Bazilije, Duh Sveti, Makarska 1978; Augustin, O državi Božjoj, Zagreb 1982; Ispovijesti, Zagreb 1991. 5. izd.; Rukovet, Makarska 1990; Poučavanje neupućenih, Makarska 1988; Tertulijan, Spis o krstu, Zagreb 1981; Grgur Nisenski, Velika kateheza, Makarska 1982; Spis o djevičanstvu, Split 1982; Origen, Počela, Split 1985; Ambrozije, Otajstva i tajne, Makarska 1986; Ciprijan, Jedinstvo Crkve, Euharistija, Molitva Gospodnja, Makarska 1986; Leon Veliki, Govori, Makarska 1993; Jeronim, Matejevo evandjelje, Makarska 1993; Izabrane poslanice sv. Jorinima I-II, Zagreb 1908.
Rp3106 Međureligijski dijalog u dokumentima Katoličke CrkveNositelj predmeta: Prof. dr. sc. Božidar Nagy
Cilj je predmeta upoznati studente s nastojanjima Katoličke Crkve u približavanju i uspostavljanju dijaloga s nekršćanskim religijama na teoretskoj i praktičnoj razini. S Drugim vatikanskim saborom započinje novo razdoblje odnosa Katoličke Crkve s nekršćanskim religijama koje je obilježeno stavom priznanja i otvorenosti prema svim pozitivnim elementima u drugim religijama; u praksi se taj stav očituje kroz dijalog kojemu je Papa Pavao VI. dao odlučni idejni poticaj svojom enciklikom Ecclesiam Suam (1964.). Nakon ključnog koncilskog dokumenta Nostra Aetate o stavu prema nekršćanskim religijama u predmetu se obrađuju i ostali brojni drugi crkveni dokumenti koji su objavljeni nakon 2. Vat. Sabora o toj tematici, a koji s teološkog, filozofskog i pastoralnog vida nastavljaju produbljivati opravdanost i potrebu dijaloga s drugim religijama. Posebna pozornost posvećuje se dokumentu Dominus Jesus objavljenom 2000. g. Međureligijski molitveni skup za mir održan u Asizu 1986. na poziv Pape Ivana Pavla II. bio je odlučujući korak u provođenju dijaloga u praksi na širem eklezijalnom planu. Nakon njega uslijedili su brojni drugi međureligijski skupovi i susreti od kojih se posebno ističe veliki znanstveno-molitveni skup održan 1999. u Vatikanu uoči Velikog Jubileja pod naslovom: Suradnja među religijama na pragu trećeg tisućljeća. Svim ovim susretima, većima ili manjima zajednički je nazivnik: kako na temelju vjerskih vrijednosti, vlastitima svakoj religiji, zajednički poraditi za opće dobro čovječanstva, za napredak, mir i promicanje pravde i poštivanja ljudskih prava u današnjem svijetu. U predmetu se ukratko obrađuju i drugi dokumenti i inicijative nastali izvan Katoličke Crkve na području međureligijskog dijaloga.
Obavezna literatura:1.Papa Pavao VI: ECCLESIAM SUAM. enciklika. 1964. Treći dio: O dijalogu
2.NOSTRA AETATE. Deklaracija Drugog Vat. sabora o nekršćanskim religijama.
3.DIGNITATIS HUMANAE. Deklaracija Drugog Vat. Sabora o vjerskoj slobodi.
4.Tajništvo za nekršćane: STAV CRKVE PREMA SLJEDBENICIMA DRUGIH RELIGIJA.
Dokumenti, 73. Zagreb, KS, 1985.
5.Papinsko vijeće za međureligijski dijalog i Zbor za evangelizaciju naroda: DIJALOG I NAVJEŠTAJ. Misijska centrala, Sarajevo 1992.
6.Međunarodno teološko povjerenstvo: KRŠĆANSTVO I RELIGIJE.
Zagreb, K.S., Dokumenti 112, Zagreb 1999.
7.DOMINUS JESUS. Deklaracija Kongregacije za nauk vjere. Zagreb, KS, 2000.
8.DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI.
Posebno izdanje ili u knjizi: Mato Zovkić: MEĐURELIGIJSKI DIJALOG, Sarajevo 1998., str. 50.-66.
9.B.Nagy: SURADNJA MEĐU RELIGIJAMA NA PRAGU TREĆEG TISUĆLJEĆA. Međureligijski skup u Vatikanu 1999. - Obnovljeni Život, br. 4, 2000., str. 533-548
10.B. Nagy: Molitveni skup za mir predstavnika svjetskih religija u Asizu 24. I. 2002.OBNOVLJENI ŽIVOT, br. 2, 2002., str. 259-273
Preporučena literatura 1.H. Küng, J. van Ess, H. von Stietencron, H. Bechert, KRŠĆANSTVO I SVJETSKE RELIGIJE , Zagreb, Naprijed, 1994.
2.KRŠĆANSTVO I RELIGIJE, Zbornik Simpozija profesora teologije. Priredio Nikola Hohnjec,
Zagreb Kršćanska Sadašnjost, 2000.
3.Mato Zovkić: MEĐURELIGIJSKI DIJALOG, Sarajevo 1998.
4.Karl-Joseph Kuschel: SPOR OKO ABRAHAMA. Sarajevo, Svjetlo Riječi, 2000.