Svetkovina Krista Kralja je nov blagdan, no njegov je sadržaj toliko star kao i sama kršćanska vjera. Jer i riječ Krist nije ništa drugo do grčki prijevod za Mesiju: pomazanik, kralj. Isus iz Nazareta, razapeti drvodjeljin sin, u tolikoj je mjeri kralj, da je kraljevski naslov postao njegovo ime. Time što se nazivamo kršćanima i sami sebe označavamo kao kraljeve ljude, kao ljude koji u njemu priznaju svoga kralja. A što kraljevstvo Isusa Krista znači, možemo pravilno razumjeti samo ako pazimo na njegovo izvorište u Starom zavjetu. A pri tom se najprije pokazuje nešto čudno. Očito Bog za Izrael nije predvidio neko kraljevanje. Ono je nastalo gotovo kao neka izraelska pobuna protiv Boga i protiv njegovih proroka, na temelju otpada od izvorne Božje volje. Zakon je trebao biti Izraelov kralj, a preko Zakona neposredno sam Bog. No Izrael je postao ljubomoran na narode oko sebe s njihovim moćnim kraljevima. Htio je biti kao i oni. No, sad se događa ono čudno: Bog popušta Izraelovoj samovolji i upravo time stvara mogućnost njegova obraćanja. Sin Davida, kralja, zove se Isus; u njemu Bog ulazi u čovječanstvo i zaručuje se s njime. Tko dublje gleda, otkriva da je to osnovni oblik božanskog djelovanja uopće. Bog nema krute sheme koju mora nametnuti, nego on zna kako čovjeka uvijek nanovo naći i njegova zastranjenja učiniti ravnim putovima: to se pokazuje već kod Adama čiji grijeh postaje sretnim grijehom, a potvrđuje se na svim skretanjima povijesti. To je Božje kraljevanje: ljubav koja se ne da razoružati, čija mašta čovjeka pronalazi na uvijek novim putovima. Božje kraljevstvo zato za nas znači nepokolebljivo povjerenje.
(Joseph Ratzinger, Das Angesicht Gottes suchen, S. 54f. Prijevod: I. Macan)

Objavljeno: 19.11.2007 Vijest uredio: Ivan Šestak SJ